U subotu, 22. lipnja, u Gradskoj vijećnici u 14 sati bit će predstavljena knjiga više autora Maturanti starog kova, koja je nastala pod uredništvom Ivice Ferenčaka. Izdaje se uz 50 godina od mature naraštaja iz 1944. godine. Obuhvaćena je i kratka povijest gimnazije i pojedinih izvannastavnih aktivnosti. Osobno sam sudjelovao u pisanju kratkih povijesti sporta i ponešto o mojoj generaciji 42.
Kao najavu izdvajam tekst o sjajnoj rukometašici Biserki Tomašek, koja, uz dvije srebrne medalje sa svjetskih prvenstava ima i titulu iz bivše države: zaslužna sportašica, kao i dvije titule prvakinje Jugoslavije 1966. i 1967. Evo teksta koji sam za knjigu napisao o Bibi.
BISERKA TOMAŠEK: DVIJE SREBRNE MEDALJE SA SVJETSKIH PRVENSTAVA
”’U 1959. godini Anđela Belec, danas Mioč, tadašnja rukometašica koprivničkog Partizana, sakupila je nekolicinu djevojaka, dala im loptu u ruke. Među njima bila i mala, mršava Biserka. To je bio njen početak. Ni Anđelka, a vjerojatno ni prvi trener – Miodrag Kostić Minja, nisu mogli ni slutiti da će iz te male djevojčice izrasti ime koje će se uskoro naći na spisku najboljih mladih rukometašica Jugoslavije.
– Bila sam Minjina simpatija. Volio je samnom raditi. On mi je pokazao osnove rukometa – rekla je u razgovoru početkom 1964. godine Biserka Tomašek.
Tih godina bila je omladinska rukometna reprezentativka, student Više tekstilne škole u Varaždinu.
Rođena je 19. rujna 1945. u Drnju.
U prvom sastavu tadašnjeg Partizana zaigrala je 1960. godine. Trener je bio Josip Samaržija, a igrale su: Anđelka Belec, Sunčica Biondić, Ana Čižmešija, Marinka Golac, Božica Horvat, Blaženka Jarža, Ana Kraševac, Mira Lodeta, Marija Pašica, Mira Stančin, Mirjana Šestak, Zvonka Šestak, Višnja Špoljar, Biserka Tomašek, Marija Zahar.
U Partizanu i Podravki igrala je do sezone 1971/72. Pauzirala je iduće dvije sezone, a vratila se rukometu u sezoni 1974/75., kada je Podravka osvojila 1. mjesto u 2. ligi zapad i ušla u 1. ligu. Prestala je igrati rukomet poslije sezone 1975/76., u 30-oj godini nakon 16 godina karijere. Podravka je 1976. ispala iz 1. lige, a zanimljivo je da je istodobno prestalo igrati osam igračica iz prve ekipe: Dlaka (Vilenica), Čičin-Mašansker (Špoljar), Knežević, Sokač, Šimek (Lakuš), Tkalec (Kalinić), Vrhoci i Tomašek.
No, vratimo se na početke i detalj iz početka karijere: na improviziranom turniru mlade rukometašice pobijedile stare reprezentativke iz Zagreba i Beograda: mama i tata su je tada gledali i bili zadovoljni. To je detalj kojeg pamti.
Nakon toga sve je krenulo. U 1962. godini na omladinskom prvenstvu države kapetanica je reprezentacije Hrvatske. Hrvatska je pobjedila, a Bisa, ili Biba, kako su je zvali, proglašena je najboljom igračicom turnira. Po prvi puta je ime i sliku Biserke Tomašek ugledala šira javnost na stupcima republičkih i saveznih listova. Svrstana je čak i u reprezentaciju najsimpatičnijih mladih rukometašica časopisa Sport i svet, a beogradski Sport i zagrebački Narodni sport isticali su je kao najbolju mladu rukometašicu Jugoslavije.
Karijera je napredovala, a onda je usllijedila prva ozljeda koja ju je pratila do kraja bavljenja rukometom. U travnju 1963. u jednom sudaru s tadašnjom članicom RK Beograd Zlatom Ljeljak ozlijedila je koljeno. Iste godine 17. srpnja liječnici su rekli da je OK, izašla je na igralište u Košutnjaku, poskliznula se i ozljeda se ponovila.
Dvije godine kasnije zabilježeno je: u povijesti koprivničkog sporta nijedan sportaš nije u Koprivnicu donio medalje sa svjetskih prvenstava, prvi puta to se dogodilo 1965. godine, kada su naše srebrne djevojke, rukometne reprezentativke Ana Samaržija i Biserka Tomašek, donijele srebrne medalje sa Svjetskog prvenstva u rukometu za žene što je održano u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, u Dortmundu.
U jednom razgovoru 1985. godine, desetak godina nakon prestanka karijere, rekla je:
– Sada, kada se sjetim, učini mi se da je sve to samo lijep i neponovljiv san, koji je protekao tako brzo, a ipak ostavio duboke tragove. Naravno, ugodne i neizbrisive. Rukomet je bio i ostao moja najveća ljubav, kojoj sam mnogo toga žrtvovala. I, nije mi žao, jer kad bih se ponovo trebala odlučiti opet bih krenula istim putem. Stekla sam mnogo prijatelja i proputovala cijelom Evropom. Osim u SR Njemačkoj bila sam i na Svjetskom prvenstvu 1971. u Nizozemskoj. Tada smo ponovo osvojile srebrnu medalju.
Kao reprezentativka 76 puta je nosila majicu s državnim grbom. Na osnovi sovojenih medalja dobila je titulu zaslužne sportašice Jugoslavije. Sedam godina bila je stalni član najbolje državne selekcije. Za Podravku je odigrala stotine i stotine utakmica i osvojila s ekipom dva državna prvenstva bivše države, 1966. i 1967. godine.
Biba iz naraštaja četrdeset i pete, koja služi na čast ovom našem malom dijelu Europe.”