Još kao klinac volio sam gledati moto utrke, u Križevcima imamo tu privilegiju svjedočiti uličnoj moto utrci koja se godinama kotrlja našim asfaltom. Bijesne mašine, velike brzine, prolaz kroz šikanu, cviljenje gume i život na rubu pada, gledatelji u nevjerici, a trkačima je to još jedan dan u uredu.
Jedan od njih je Robert Rončević (32) iz Križevaca, član AMK Križevci više od 13 godina i čovjek kojem motori izazivaju strast i divljenje.
– Prvi motor dobio sam s 4 godine, akumulatorska jurilica. Otac mi ga je zablokirao da ne ide brzo, ali ja sam u radioni pronašao prekidač da ide brže i naravno, pao. Prvo krštenje, ali tako je krenulo moje uživanje i guštanje s motorima – priča nam Robert koji je svoju natjecateljsku karijeru započeo uličnim utrkama u klasi TOMOS.
– Vozio sam kasnije utrke u klasi MZ motora, 2007. sam prešao na klasu 125 brzinaca, a sve uz očevu pomoć i ono što smo si financijski mogli priuštiti, teško je to bez većih ulaganja izvesti kako treba, ali mi smo zadovoljni s dosta dobrih rezultata kroz utrke – kaže nam križevački ljubitelj motora koji je skupio i velik broj pehara, osvojio zlatnu kacigu, stvorio brojna poznanstva putem fejsbuka i društvenih mreža.
Nažalost, niti Roberta nije zaobišao kobni pad nakon kojega je jedva ostao živ. Vozio je utrku u 5.10.2014. u Novom Marofu, a kaže kako se sjeća kao da je sinoć bilo.
– Šetao sam boksom cijeli dan, analiziram trening, gledam motor. Uvijek sam imao probleme s Aprilijom, no budući da mi je to bila zadnja utrka u karijeri, rekao sam si da ću dat sve od sebe za dobar rezultat. Odvozio sa klasu 6 i završio prvi. U 125 ccm sam pao u sedmom krugu. Ušao sam prebrzo u zavoj, zadnja guma je popustila, za njom i prednja i završio sam u zaštitnim ogradama od koje sam se odbacio nazad na stazu, gdje me pokupio drugi trkač i njegovim kotačem sam dobio u glavu – objašnjava nam Rončević svoju životnu priču.
– Bio sam u komi tri dana. Odumro mi je jedan dio mozga, zadužen za kontrolu desne polovice tijela. Prvih dva tjedna u bolnici se sjećam kroz maglu. Pamtim jednu vizitu i kako doktor priča sestrama da najvjerojatnije neću moći hodat. Tek tada sam ležeći probao pomaknut lijevu nogu i vidio da funkcionira, pa desnu nogu i vidio da nema pomaka. Postao sam svjestan teškog stradanja u tom trenutku, ali sam si obećao da neću odustat jer previše volim život – sa smiješkom i zdravim pogledom danas priča Robert.
Nisu to bili jedini problemi, u varaždinskoj bolnici je dobio sepsu bez otvorenih rana na tijelu. Bio je prebačen u Krapinske toplice, smršavio je 23 kile u četiri tjedna, ali se nije predavao, sjećanje mu se počelo vraćati, mjesec i pol dana mu je trebalo da stane na noge, a nakon tri mjeseca izašao je iz bolnice. Danas redovito vježba, ali njegova je strast prema motorima opet prerasla do natjecateljske razine, vraća se u moto utrke.
– Dok nemam ženu i djecu, radit ću to što volim, god god bilo opasno, ja to volim. Ali kad nađem ženu i još bolje, onu koja to isto voli, sreći neće bit kraja – smije se Robert i priča da ne osjeća strah povodom Velike nagrade Križevaca koja se vozi ove nedjelje 18. lipnja.
– Složio sam motor, izvadio sve papire, idem napokon odvozit utrku. Straha nemam jer mi je to prevelika ljubav i jedva čekam. Nemam očekivanja, samo želit nastupiti i bit što bolji. Ako budem dobar, tko, zna, možda odlučim nastaviti. Križevački Monte Carlo je meni predraga utrka. Tu sam krenuo, najbolji trkači dolaze tu, kvalitetna gradska utrka koja je ostala u PH, ima publike, dobrih navijačica. Kasno kočenje, rano navijanje gasa, pazi na se! – završio je hrabro Robert svoju priču.
Možda će se neki zgražati, mlad čovjek nakon teške ozljede ponovno sjeda za trkaći motor i dovodi se u veliku opasnost, neki će ostati inspirani njegovom ljubavlju od koje uporno ne odustaje, nekima je potpuno svejedno, ali mora se priznati kako je križevačka gradska utrka sigurno dobila čovjeka kojem vrijedi debelo zapljeskati nakon prolaska kroz cilj.
