Monika Ranilović, djevojka koja je pohađala prirodoslovno-matematičku gimnaziju te koja se kroz svoje školovanje u Gimnaziji Fran Galović istaknula sa svojim uspjesima na državnim natjecanjima iz fizike, na državnoj je maturi iznenadila uspjehom iz hrvatskog jezika.
Naime, Monika je esejom na temu učenja, a temeljeno na romanu „Bijeg“ Milutina Cihlara Nehajeva i eseju Michela de Montaignea iz djela „Eseji“, postigla maksimalan broj bodova, 80. Uz to, postigla je 79 bodova na ispitu znanja i gotovo stopostotnim uspjehom na maturi iz hrvatskoga postala najboljom u zemlji.
Osim toga, Monika je zaradila petice iz svih predmeta osim iz biologije, iz koje je dobila četvorku. Međutim, to ju nije spriječilo da njen izbor fakulteta i karijere krene upravo u tom pravcu.
– Iako sam se prijavila na pet fakulteta i na sve sam upala, odlučila sam se za svoj prvi izbor, molekularnu biologiju. Što se tiče odlaska iz zemlje, dolazi u obzir možda pokoja godina studentske razmjene, ali voljela bih da se mogu zaposliti u Hrvatskoj. Ipak, ako ne budem u mogućnosti da biram, i odlazak van je opcija – ispričala nam je ova briljantna i samozatajna djevojka o svojim planovima za budućnost.
Po pitanju eseja, Monika koristeći primjer navedenih djela povlači paralelu s današnjim obrazovnim sustavom te mu na određeni način upućuje konstruktivnu kritiku.
“Današnji obrazovni model nikako ne bi trebao slijediti ravnateljeva (lik u Montaigneovom eseju, op.ur.) načela. Nasuprot tomu, vrline koje Montaigne želi razviti kod učenika danas su više nego potrebne. Suvremeno školstvo učenika bi svakako trebalo naučiti kako otvoreno i bez predrasuda pristupati svakom izvoru znanja, a zatim kritički promišljati o vjerodostojnosti tog izvora. To je jako važno jer su ljudi u našem društvu okruženi velikim brojem različitih informacija, npr. pomoću interneta. Svakako je vrijedno naučiti primjenu i kako se snalaziti u nepoznatim situacijama. Osim za život općenito, takav bi učenik bio i najbolje osposobljen za brojna novija zanimanja koja se razvijaju u zadnje vrijeme, a traže slobodno i kritičko mišljenje, kao npr. poduzetništvo.” zaključak je Monikinog pristupa temi.
Upravo to slobodno i kritičko mišljenje Moniki je priskrbilo peticu, dok nam ona s jednostavnošću kaže kako misli da je to danas normalno gledanje na naše obrazovanje.
– Nisam detaljno upućena što bi nikad provedena kurikularna reforma trebala sve obuhvaćati i koje promjene donijeti, ali definitivno mislim da bi izvjesnih promjena u obrazovnom sustavu trebalo biti – stav je ove djevojke pred kojom je neizvjesna budućnost, iako bismo rado rekli svijetla.
Monikin otac Miroslav ne skriva ponos svojom kćeri za koju kaže da ona oduvijek zna što hoće.
– Jako mi je drago što je upisala ono što želi, a tu je viziju imala praktički odmalena. Drago mi je što je uspjela dogurati do tog cilja i nadam se da će ostvariti svoj životni san da jednog dana postane znanstvenica – zadovoljan je ovaj tata.
Miroslav ima još dvoje djece od koje bar još jedno čeka fakultetsko obrazovanje, ali ne želi opterećivati razmišljanjem kako će financijski to sve izgurati, nego samo kaže “Nekak bude.”
Na kraju donosimo još dijelova iz Monikinog eseja.
“Đuro je u romanu primljen kao učitelj u jednu školu u Senju. Poučavanje ga je prilično uveseljavalo i rado se pripremao za nastavu: „Vidi se mar i ozbiljnost.“ Nakon nekog vremena počeo je dobivati kritike od ostalih profesora da djecu uči previše opširno. On se nije slagao s tim kritikama i čak mu se činilo da ga djeca vole. Ipak, ravnatelj ga je pozvao na razgovor i naredio mu nek se ograniči na sadržaj udžbenika: „Najbolje je, dakle, držati se strogo knjiga pa zahtijevati i nešto više učenja napamet…“ Đuro je nakon toga bio ljut, ali se pokorio naredbi, što je rezultiralo bezvoljnim i nemarnim nastavkom predavanja.
U drugom tekstu Michel de Montaigne također govori uputu o pravilnom i najplodnijem naučavanju. Dok ravnatelj učenje shvaća kao pamćenje činjenica koje je propisala viša vlast i odbacuje bilo kakvo poticanje razumijevanja i mišljenja učenika, Montaigne navodi upravo suprotno. On od učitelja traži individualan pristup i da učeniku omogući samostalan razvoj kritičkog mišljenja. Protivi se pamćenju gotovih činjenica, već od učenika želi razumijevanje: „… neka traži njihov smisao i bit.“ Kao najvažniju svrhu učenja ističe primjenu tih znanja u novim situacijama. Govori da je potrebno naučiti samostalno graditi stavove te prihvatiti dvojbu kao često najlogičnije riješenje jer „Samo su ludi ljudi uvijek sigurni i odlučni.“
Mogli bismo reći da je Đuro bio vrlo sličan odgojitelju kojeg traži Montaigne. Poticao je znatiželju i razmišljanje učenika ne ograničavajući ih na zadano gradivo, nego je širio obzore njihova znanja. Posebno ga je veselilo kada je u nekima od učenika prepoznao potencijal i iskreno zanimanje. Nažalost, odustao je od tog načina naučavanja zbog vlastite pasivnosti i nedostatka volje za otpor.”
Ova maturantica i uskoro studentica najbolji esej u Hrvatskoj završava zrelom mišlju iz koje bi donositelji odluka o našem obrazovnom sustavu mogli samo učiti.
“Važno je sjetiti se da i u Hrvatskoj vjerojatno postoji mnogo učitelja koji poput Đure Andrijaševića imaju volju i želju poticati takav otvoreni duh učenika, ali ih sustav ograničava. Potrebno je uvažiti i ravnateljev i Montaigneov stav kako bi se došlo do ispravnog zaključka i promjene.”
