On danas igra u Graničaru iz Đurđevca. Centralni branič kojeg su Picoki prihvatili kao svojeg, navijači ga obožavaju. Igrač koji drži obranu, preslaguje vezne ispred sebe i upošljava napadače dugim loptama. S jednim napadačem u svom klubu ima posebno dobru suradnju. Zanimljivo, u prošlosti, kada su bili na suprotnim stranama, Marko je dobio crveni karton zbog starta na njemu. Danas su dobri prijatelji. Dokaz kako lopta spaja ljude. Nošenje istog dresa jače je od bilo koje ljubavne veze. Postoje samo suigrači i na drugoj strani protivnici. Zapravo, dok nosite isti dres, cijeli svijet je protivnik. Cilj je samo zabiti gol više.
Marko Švagelj rođen je 1995. godine, a danas na leđima, osim broja 21 na dresu Picoka, nosi 22 navršene godine. Centralni je branič ucvijetu mladosti odlučio se na igranje u Đurđevcu. Iako iz Križevaca, došao je na drugi kraj županije kako bi igrao nogomet. Prije Graničara, igrao je u obližnjem Kalinovcu. Nisu mu to daleka putovanja, s obzirom da je putovao i igrao u inozemstvu.
– Nogomet sam počeo igrati s 8 godina u NK Križevcima, a prvi trener u životu, a ujedno i trener sa kojim sam najduže radio, bio je Dražen Kemenović. Od njega sam imao priliku dosta toga naučiti. Osoba najzaslužnija za moje uspjehe je moja mama koja me uvijek podupirala u svemu vezano za sport i uvijek je dolazila navijati za mene gdje god da sam igrao – otpuhao je prašinu sa svojih početaka.
Sa samo 22 godine on je jedan od iskusnijih nogometaša, s obzirom kada je počeo i što je sve prošao.
– Prvi klub bili su mi Križevci koji će mi uvijek biti u srcu. Debitirao sam sa 16 godina u Trećoj HNL Istok protiv Nedelišća. To se dugo smatralo najvatrenijem mogućem gostovanjem, a takvo je bilo i moje nogometno krštenje – vatreno. U Križevcima sam se zadržao do svoje 19. godine kada sam poželio nove izazove. Stigao je poziv Borca iz Imbriovca u kojem su igrali moji Križevčani Bastašić, Kofler i Korenika. Tamo sam proveo šest mjeseci i odigrao vrlo dobru polusezonu – rekao je Marko.
Dobre igre došle su na naplatu. Mnogi igrači danas pokušavaju veće razine doseći preko nogometa u inozemstvu. Tako je napravio i Marko.
– Nakon Imbriovca, dobio sam poziv za probu u Austriji gdje sam otišao i zadovoljio. Potpisao sam SC Wiesen te u toj sezoni vise puta bio igrač kola, ili u momčadi kola. Toliko puta rečeno, ali zaista je istina da su uvjeti u Austriji su vrhunski u usporedbi s našim klubovima. Od infrastrukture do svega ostalog. Nije ni čudno što dosta dečkiju s naših prostora ode igrai u Austriju. Poslije SC Wiesena sam prošao u novi austrijski klub ASV Pottsching zajedno sa prijateljem Robertom Rumenjakom – izjavio je on.
U Austriji se može jako dobro zaraditi, dobije se pet plaća za četiri mjeseca igranja, a ovisno o dogovoru s klubom, obavezni ste prisustvovati na nekoliko treninga uoči utakmice. Ipak, dogodila se situacija u kojoj bi on sam morao putovati u Austriju na treninge i utakmice, a to je gotovo tri sata vožnje do tamo. Jednostavno dosadno.
– Nakon Austrije vratio sam se u Hrvatsku i zaigrao za NK Kalinovac gdje mi je bilo jako lijepo i gdje sam upoznao velikog igrača i jos većeg prijatelja Vjekoslava Bjelobrka. Na kraju sezone dobili smo poziv Graničara iz Đurđevca koji ima velike ambicije i te ambicije smo zasada ostvarili ulaskom u top 5, ali ja se nadam da na kraju sezone uz jos poneko pojačanje možemo u top 3. Igrati s Belim je stvarno velika čast jer se jako dobro zna kakav je on igrač. Takvu lakoću zabijanja nisam vidio u niti jednom drugom igraču – oduševljen je Belobrkom.
Što se tiče samog kluba iz Đurđevca, u tijeku je izgradnja sportskog centra, igralište je suženo nekoliko metara, ali grade se nove svlačionice, dodatni teren i novi kompleks prostorija.
– Graničar je ove godine dosta uložio u infrastrukturu i od proljeća ćemo igrati na potpuno novom kompleksu i bit će stvarno veliki gušt igrati. Sve me podsjeća na klub za kojeg navijam od malih nogu, AC Milan, a zavolio sam ga kao klinac dok je za njih igrao Zvone Boban – dodao je Švagelj.
U Graničaru danas ima dečkiju sa svih strana, tu su Stanković, Piragić, Šantalab iz bjelovarskog kraja, tu je Belobrk iz Kalinovca, tu je Švagelj iz Križevaca, ali i ima domaćih dečkiju. Kemija je očita.
– Ima nas sa svih strana, da. Međutim slažemo se vrhunski jer su svi odlični dečki, pa nema problema. Picoki su nas sve odlično prihvatili. Moram istaknuti i naše navijače kojih svaku utakmicu ima minimalno dvjestotinjak i želim im se zahvaliti. Na klupi imamo jednog od najboljih stručnjaka u ovom kraju Jadranka Bundovića. On je taj kojem ide velika zasluga za dobre rezultate jer on je sve posložio kako se spada i od njega se može jako puno naučiti – mirno govori.
Iako ne igra u Križevcima, koristi svaku priliku da poprati njihove utakmice. Želja mu je i da se vrati u matični klub jednog dana.
– Kad god sam slobodan, ako ne igram u isto vrijeme kad i oni, idem na utakmice Križevaca jer to je moj klub koji će mi uvijek biti drag. Vratit ću se u klub sigurno još jednom i odigrati pred domaćom publikom – nostalgično je poželio đurđevački broj 21.
Izvan nogometa njegova obitelj ima kafić koji vode već 15 godina, pa on pripomogne kada treba. Što se tiče ljubavnog života, slobodan je kao ptica. U navijačima Picoka sve je više navijačica, a jesu li za to ‘krivi’ dobri rezultati ili sami nogometaši, možemo samo nagađati. Graničar se diže, gradi se sportski kompleks, stvara se ekipa puna potencijala. Mlada čvrsta obrana, živa veza, ubojit napad i obrazovani trener pravi su recept koji je zakuhala uprava kluba iz Đurđevca.