Prije početka “malog ledenog doba” (oko 1400. godine) bilo je razdoblje relativno viših temperatura poznato kao „srednjovjekovni klimatski optimum“. Inače je «malo ledeno doba» je počelo pomalo i neprimjetno s povremenim žestokim zimama, a početkom 16. stoljeća je nastupilo pogoršanje u obliku pretežno vlažnih ljeta i hladnih, dugih zima. Kao ishod tih promjena prosječna godišnja temperatura je pala za oko 1-1,5°C, a to je prouzročilo nestajanje šuma u višim predjelima.
Robert Delort i François Walter u knjizi «Povijest europskog okoliša» o «malom ledenom dobu» pišu: «Od 1550. počinje na veličanstven način velika ledenjačka plima. Ona u Alpama prekiva pašnjake, spaja šume i sela i smanjuje opseg trajnog prirodnog staništa u rubnim područjima sjeverne Europe. Napredovanje ledenjaka kojih ritam diktira četiri do pet vrhunaca, najduže u postglacijalnom razdoblju, prekida se sredinom 19. stoljeća. Očito treba mijenjati pojmove o hladnoći i razmišljati na razini europskog kontinenta. Točno je da sredinom 15. st. prevladavaju česta hladna i vlažna ljeta, koja se ponovno vraćaju u drugoj polovici 16. i na početku 19. st. Neke pojedinačne i neviđene epizode hladnoće zaokupljale su maštu suvremenika, kao što je bio, primjerice, led na Temzi u nekoliko navrata i led u nizozemskim kanalima tijekom zime 1564./1565., koji je ovjekovječio na platnu slikar Pieter Bruegel.»
Alpski ledenjaci su se do 1720. godine (posebice 1580., 1589., 1594.-1604., 1608.-1610., 1640.-1644., 1664., 1676.-1679., 1700.-1703.) širili što je dovelo do hladnijih i vlažnijih proljeća i na panonskom i na balkanskom prostoru. To je bilo u podudarnosti s pojavama gladi na Balkanu 1593., 1596., 1597., 1598. i 1601. godine kada su obilne kiše upropastile usjeve, a ljudi su se uplašili da će «zrak okužiti». Godina gladi je bila i 1605. kada su rođaci «jedni druge prodavali u roblje kako bi došli do hrane».
Iz perioda «malog ledenog doba» postoje podaci o promjeni razine Kaspijskog jezera, što je bila posljedica klimatskih promjena. Krajem 16. stoljeća je trend razine Kaspijskog jezera bio u padu, da bi najnižu razinu doživio oko 1600. godine. Razina je počela rasti početkom 17. stoljeća da bi prvi vrhunac bio oko 1660. godine. Tada je nastavljen pad do oko 1720. godine. Ovi podaci nam mogu ilustrirati činjenice da unutar razdoblja “malog ledenog doba” odnos između pretežno niske temperature i razine Kaspijskog jezera nije bio jednostavan jer su se povremeno javljale izuzetno vlažne i izuzetno suhe godine ili kraća razdoblja od nekoliko godina. Tako vidimo da klima tijekom “malog ledenog doba” nije bila ujednačena.
Na širem prostoru Podravine se može uglavnom reći da se idući od zapada prema istoku, primljeno sunčevo zračenje i trajanje insolacije povećava, a količina oborina smanjuje. Među uzrocima takve raspodjele najvažnija su dva: 1. planine, u ovom slučaju Alpe, prisiljavaju zrak na dizanje, a time pogoduju razvoju oblaka i nastanku padalina u samom planinskom području i njegovoj blizini, 2. zračne mase koje dolaze s Atlanskog oceana i na svojoj prednjoj liniji – fronti – izazivaju vremenske poremećaje i kišu, putujući kopnom prema istoku postaju sve sličnije zraku koji potiskuju, pa zato frontalni poremećaji bivaju sve slabiji. Razlike između današnjih klimatskih prilika i onih iz ranijih stoljeća mogu se vidjeti iz više primjera pučke meteorologije Podravine i okolnih prostora. No, klima se tijekom 17. stoljeća u mnogo čemu razlikovala od današnje. Zahlađenje u ranome novome vijeku je na više načina utjecalo na istraživani prostor.
Na osnovu trenutnih spoznaja možemo pretpostaviti kako je najbliža klima srednjoeuropskih prostora sjeverno od Alpa no nisu izostali klimatski utjecaji prostora južno od Alpa za koje imamo podatke. U sjevernoj Italiji su se klimatske prilike bitno razlikovale od onih u srednjoj Europi. Npr. u vremenu najhladnijih zima u srednjoj Europi u drugoj polovici 16. stoljeća i na kraju 17. stoljeća, u sjevernoj Italiji su zime bile toplije i vrlo slične razdoblju 1961.-1990. U sjevernoj Italiji su najhladnije ranonovovjekovne zime bile sredinom 16., na početku 17., te sredinom i na kraju 18. stoljeća. Proljeća su u sjevernoj Italiji bila hladnija u ranom 16., u drugoj polovici 16. i ranom 17. stoljeću te krajem 18. stoljeća.Tijekom hladnih srednjoeuropskih ljeta u drugoj polovici 16. stoljeća bilo je u velikoj mjeri u središnjoj Italiji malo toplije od prosjeka 1961 – 1990. Najtoplija ljeta vjerojatno su bila početkom 16. i 17. stoljeća te u ranom i kasnom 18. stoljeća. Nakon relativno hladnih ljeta početkom 19. stoljeća, oko godine 1825. slijediti će niz toplih ljeta. Za sjeverni dio središnje Italije hladne su jeseni bile tipične početkom 17. i u drugoj četvrtini 19. stoljeća, ali ne i u vrijeme hladnih jeseni u srednjoj Europe tijekom 1760-ih godina.
Postoje škrti podaci o zimi na prostorima sjeverno od Koprivnice sredinom 17. stoljeća. Namjere Nikole Zrinskog vezane uz utvrđivanje i opskrbu utvrde Novi Zrin (udaljene tek nekoliko kilometara zračne crte od Koprivnice) otežavala je izuzetno jaka zima, kada je veliki snijeg još 1662. godine zameo sve putove te se uslijed snijega porušilo mnogo krovova kuća. Također su vukovi, prodirući iz šuma na putove, napadali ljude. Evlija Čelebi je 1660. godine prigodom boravka kod Nikole Zrinskog zapisao je da je Međimurje «… studena zemlja…».
Zanimljivo je spomenuti i primjer Koprivnici susjednog Đurđevca. Klimatske promjene su utjecale na izlijevanje rijeke Drave koja je stvarala močvarni teren u đurđevačkoj okolici. Vlažan teren i česte poplave pogodovale su brzom propadanju i čestom urušavanju potpornja i zidova, osobito drvenih dijelova. Niti klima za stanovnike nije bila ništa pogodnija. Zbog teških životnih uvjeta i čestih bolesti više je puta bilo predloženo preseljenje vojne posade u obližnji Prodavić (današnje Virje).