Kada vas dva velika, mišićava psa gledaju kroz ogradu dvorišta napeti kao struna, nije vam baš svejedno. Pogotovo kada je to dvorište ono u koje ste namjeravali ući.
Potaknuti ohrabrivanjima njihove vlasnice Tamare Kralj, zakoračili smo unutra, a Don i Kayenne, dva veličanstvena američka stafforda koji su nas trenutak prije gledali kao da nam žele objasniti zašto točno nismo dobrodošli k njima, trčali su krugove oko nas, po dvorištu, skakali kako bi nas oblizali po licu, gurkali glavama, nosili uže za igru i ponašali se kao dva zaigrana štenca prepuna energije.
Američki staffordi jedna su od pasmina s reputacijom opasnih pasa. Dejan Vitanović i Tamara Kralj iz Koprivnice već se godinama bave njima i prema njihovim iskustvima, staffordi definitivno nisu za svakoga, no ne zato što jesu ili nisu opasni, već zato što traže mnogo pažnje, uloženog vremena, socijalizacije i dobrog vlasnika koji ih neće pretvoriti u životinju potencijalno opasnu za okolinu.
– Don je velika dobričina i mekušac, no on je još uvijek mužjak i čuva svoje, spreman je žestoko braniti Kayennu. Uvijek ih vodimo na povodnicima i nikad nisu reagirali prema drugim psima, ali u tri navrata su se drugi psi znali zalijetati prema njima, a onda ih moramo rastavljati. U takvim situacijama drugi vlasnici uvijek misle da nije njihov pas kriv jer je to dalmatiner ili maltezer, a oni su kao dragi i mili. Kayenna je jednom stradala od pekinezera koji ju je izgrizao po nogama, a ona se nije branila jer je jednostavno takva – opisuje nam Tamara Kralj temperament svojih ljubimaca.
Da je riječ o psima koji se ponašaju kao i ostali, imaju svoje ‘mušice’, strahove i karakterne crte, ocrtala nam je i anegdotom o Kayenni.
– Kayenna ima odmalena strah od vatrometa i grmljavine. Kada nas nema doma, a grmi, nađemo ju ispod kreveta. Problem je što može dopuzati ispod kreveta, ali ne može van. Onda je moram ‘spasiti’ kad dođemo, čujem da negdje lupka repić kako maše, a ne vidim gdje je – opisuje nam Tamara.
Što se tiče bontona vlasnika, naglašava da je izuzetno važno voditi psa na povodniku tijekom šetnje, koliko god da je socijaliziran, dobro odgojen i dresiran jer se nikad ne zna što se može dogoditi kada se sretnu dva psa.
– Ljudi imaju jako velike predrasude prema staffordima. Moram priznati da je to rjeđe nego prije, ali i dalje ima čudnih situacija. Primjerice, majka je jednom toliko jako povukla dijete na drugu stranu da ne prođe pokraj Dona, da mu je pecivo ispalo iz ruke. A nismo im bili ni blizu. I jedan i drugi se vole igrati s djecom, daju da ih djeca maze i dragaju, nose im loptu, samo upozorimo roditelje da pitaju prije nego što im priđu, tako da im damo zapovijed da sjednu, kako ne bi počeli skakutati uokolo – pojašanjava nam ona.
Don i Kayenna iznimno su poslušni, dobro dresirani, vole društvo i sve u čemu psi uživaju – maženje, češkanje, šetnje, žvakanje loptica, kupanje, njuškanje i ostale pseće nestašluke. Znaju 15-ak naredbi i bezpogovorno ih izvršavaju. Don je nešto živahniji, što i nije neobično s obzirom na njegove godine, navršio ih je pet u odnosu na Kayenninih sedam. Navikli su na dobar život, vole svoje mekane krevetiće, kuha im se meso, riža i povrće, a sve to i vraćaju.
– Oni su 35 kilograma ljubavi – kaže nam Tamara.
Don je i prvak Hrvatske po ljepoti, što je titula koja traži da se ispune određeni uvjeti, poput, pojednostavljeno rečeno, ostvarenih uspjeha u pet izložbi u godinu dana.
– Na izložbi se gledaju zubi, mora imati oba testisa, gleda se duljina repa, uši, simetrija tijela… Jedan dio natjecanja je i hod na povodniku, gdje suci gledaju kretanje psa. Don se ponaša uvijek savršeno među psima, pas ne smije ni sudjelovati u izložbama ako nije socijaliziran – kaže nam njegova vlasnica.
I jedan i drugi prepuni su energije, uvijek su u pokretu, mogu šetati i trčati deset kilometara i još imati snage da se igraju kod kuće. To smo iskusili i sami kada su nam tijekom razgovora svake minute prilazili, grickali nam ruke, mlatili nas mahanjem repa i pokušavali se popesti kako bi nam ‘uvalili’ poljubac. Dejan i Tamara nabavili su im i traku za trčanje kako bi imali opciju tijekom zime, kada im je teško zbog snijega, leda i ostalih uvjeta.
– To je pas koji traži puna dva sata na dan. Teško bi bilo ljudima koji su u stanu, on mora imati otvoreno dvorište, a uz to mu treba šetnja i druženje. Igračke kod njih ne traju dugo, misija im je usitniti ih u što više komadića, zato sada imaju debeli konop i automobilsku gumu – uz smijeh će Tamara.
Vječno je pitanje jesu li neke pasmine po prirodi agresivne ili je sve pitanje odgoja, dresure i odnosa vlasnika prema psu. Za Tamaru i Dejana, dileme nema.
– Definitivno je vlasnik taj koji čini psa agresivnim ili neodgojenim. Pas uči od vlasnika i ono što mu vlasnik da do znanja da je u redu, to pas dalje radi. Da smo mi to htjeli, od stafforda bismo mogli napraviti strojeve za ubijanje, oni tu snagu imaju. No, mi smo od njih napravili nježne mekušce. Sve je stvar odgoja. Naravno, vidjeli smo mi i stafforde koji su van kontrole. Vlasnik mora biti prisutan prvih godinu dana kada pas prolazi tzv. pseći pubertet i uspostaviti hijerarhiju, da se zna tko je gazda – objašnjava nam Tamara.
A u njihovom slučaju nema sumnje tko je gazda, vidjelo se to i tijekom zajedničkog fotografiranja. Usprkos silnom uzbuđenju što smo ih posjetili mi, njima nepoznati ljudi, Don i Kayenne uspjeli su pozirati kao pravi modeli. Ali tek koju sekundu, dok ponovno nisu otrčali da jedno od drugog veselo natežu svoj konop.