Saznao sam da imam rak jednog četvrtka, imao sam tada 36 godina, dvoje male djece, imao sam kredit i, naravno, pitao sam se zašto ja. Pa kako se meni to dogodilo, ne pušim, ne pijem pretjerano, bavim se sportom, veseo sam stalno i pokušavam biti pozitivan, vodim relativno zdrav život. Priznajem, taj dan sam plakao – prisjeća se naš sugovornik, poznat lokalnoj javnosti.
Na prvom mjestu čovjek od krvi i mesa, zatim roditelj, suprug, vjeroučitelj, glazbenik i naposljetku političar. Poznat javnosti kao pozitivac, uvijek nasmijan i vedre naravi. On je Ivica Suvalj (42), a s nama je podijelio dio svoje intime. I to onu stranu borbe s, možemo tako reći, najtežom bolesti današnjice, karcinomom.
– Primijetio sam u ljeti 2012. godine kvržicu iza desnog uha i mislio sam da je masna nakupina. Zatim sam išao na sistematski i doktor je pretpostavio isto. Međutim, išao sam otorinolaringologu koji me mogao primiti tek nakon mjesec dana. U međuvremenu, kroz samo tri mjeseca, meni su se pojavile još tri kvržice. Otišao sam k doktoru i odmah su odlučili da idem na operaciju te su kvržice punktirali – kaže nam on.
Zatim je s nestrpljenjem čekao patohistološke nalaze, a došli su u vrijeme kada je bio na poslu, u školi.
– Vidio sam deset propuštenih poziva s odjela hematologije. Odmah sam otišao u bolnicu te mi je doktorica rekla da je dobro što sam došao te da je za mene pripremila najbolju njegu, rekla je da imam najbolju sobu i da idem kod najbolje doktorice za kemoterapiju. Znao sam o čemu se radi i da mi nije ništa rekla. To je bilo to. Dala mi je utjehu. Sjećam se tog osjećaja kada sam shvatio. Da. Ja imam rak limfnih čvorova. – objasnio je on.
Kaže kako nije tražio koja je to vrsta karcinoma, koliko mu je doktorica rekla, znao je da je to tip raka koji brzo raste te je agresivniji.
Nakon što je proplakao što je imao i pitao se zašto baš on, pozitivac koji vodi zdrav život, drugi je dan okrenuo ploču.
Suvalj ima veliku obitelj, njih je osmero braće, roditelje te suprugu i djecu.
– Sa svakim sam se isplakao, porazgovarao, svakakve emocije i sam strah od smrti bio je u meni. Ali, već u petak, dan nakon što sam saznao dijagnozu, postavio sam si drugačije pitanje. Zašto ne ja? Po čemu sam ja toliko poseban? Zašto bi to morao biti netko drugi – pitao se on.
Njegova je borba s rakom trajala šest mjeseci, prošao je osam kemoterapija, a primao ih je svakih 21 dan.
– Nuspojava je bila opadanje kose, no najgore je što poslije kemoterapije, nisam mogao raditi ništa. Oslabio sam, premještao sam se sa stolice na stolicu. Nisam znao kuda bih sa sobom, osjećao sam nemoć. Nisam bio za šetnju, za hodanje, za nikakve aktivnosti. No kada su mi se vrijednosti u organizmu počele dizati, bilo mi je sve bolje. I tako u krug. Najgore iskustvo bilo je punktiranje koštane srži bez anestezije gdje su probijali mišić i kost jer se samo tako moglo vidjeti jesu li loše stanice uništene. Bol je to koju ne mogu opisati riječima – prisjećao se Suvalj.
Kaže kako je u mjesec dana ostao sam bez svega, bez onoga što on je i onoga što ga predstavlja kao osobu.
– Nisam mogao pjevati jer kemoterapija zadebljava glasnice, ostao sam bez svega što me karakterizira kao čovjeka, nisam mogao igrati nogomet, nisam mogao predavati – priča svoje teško iskustvo.
Cijeli svoj život, kako kaže, gleda kao na jedan veliki blagoslov, oženio se, ima dobru obitelj, lijepo mu je, ističe, i radi posao koji voli, a radi i u župi te naglašava da zaista uživa u životu.
– Tako sam si posložio, zato ako sam prihvatio sve dobro što mi život daje, zašto ne bih prihvatio nešto što nije dobro? Tko sam ja da mislim da mogu upravljati nečim? Ja sam na zemlji samo čovjek i tu sam da uživam u svakom trenutku, u skladu s moralnim i vjerskim načelima – konstatirao je Suvalj.
Ne smatra rak kaznom ili kušnjom za nešto već, kazuje, jer je to za njega bio dar zbog toga što je zaista spoznao da je prolazan.
– I dobro i zlo što mi se događa primam k sebi. Bol, patnja i radost su sastavni dio života. Ono što je meni najveća dobit od raka je svijest o prolaznosti. Shvatio sam da sam zamjenjiv iste sekunde. Nisam bio aktivan i morao sam mirovati šest mjeseci, doktorica mi je savjetovala da izbjegavam mjesta s većom koncentracijom ljudi. Vjeronauk se u župi odradio kao da mene nikad nije bilo, dječji zbor isto tako. U školu je došla vjeroučiteljica i odradila vjeronauk bez problema. KC liga se i dalje igrala, bez obzira na to što mene nije bilo. I tada sam došao do spoznaje. Prolazan si. I to je najbolje što sam izvukao iz te borbe. Tada sam se pitao što je smisao života. I shvatio da je smisao da živim ovaj trenutak, da uživam u svakoj situaciji – zaključio je on.
U to je vrijeme bio na bolovanju, imao je 40 posto manju plaću, plaćao je lijekove i putovanja u Zagreb te financirao drukčiji režim prehrane.
– U tih sam šest mjeseci ostao bez oko 40 tisuća kuna. Pomogli su mi obitelj i prijatelji. Betaglukan koji mi je jako puno pomogao u izlječenju darovan mi je, a da sam ga išao kupovati platio bih 2000 kuna. Puno mi je ljudi pomagalo. Imam samo pozitivna iskustva. Jedan me poznanik vozio i odvozio iz Zagreba kada sam išao na kemoterapije i to na svoju inicijativu. Zahvalan sam mu, i svima koji su mi spremno pomagali. Jako je važno kada imaš podršku i kada se imaš na koga osloniti kada si bolestan – naglasio je Suvalj.
Obitelj mu je bila, naglašava, izuzetno velika podrška. Njegova je supruga bila staložena i jaka.
– Ali sjećam se da me jednom probudio njezin plač. Proživljavala je to sigurno puno teže nego ja. Moja supruga je znala da mi ne može pomoći i da moju bol ne može podijeliti sa mnom. Bilo joj je teško. Ema i Josip, moja djeca se toga sada ni ne sjećaju, ja sam pokušao biti tu za njih stalno, nisam ležao u krevetu – rekao je on.
Kaže i kako je Bog imao prste u njegovom ozdravljenju, kao što ima prste u svemu.
– Imam prijatelja baptista i jednom sam išao s njim u njegovu crkvu. Jedan od svećenika tamo ustao je i rekao da su u njegovoj župi molili za moje ozdravljenje. Lijepi je osjećaj da znaš da netko moli za tebe. Za vrijeme kemoterapija znao sam razmišljati da sad mogu biti na najljepšoj plaži u najljepšoj kući odbio bih, želio sam samo ozdraviti – istaknuo je Suvalj, a u tome je napokon i uspio i pobijedio je opaku bolest.
Nakon osam kemoterapija, raka više nije bilo, niti se vratio. Danas Suvalj nema posljedice bolesti, a u međuvremenu je dobio i kćerkicu Franku. No svakih šest mjeseci redovito ide na kontrole.
– Logično da se prije same kontrole zapitam je li se rak vratio. Srećom, nema ga – konstatirao je Suvalj.
Svijet o prolaznosti ističe kao dobro koje je izvukao iz bolesti.
– Shvatio sam da moje mišljenje nije toliko važno koliko sam mislio da je, da moj stav nije toliko bitan koliko sam mislio da je, da sama moja prisutnost nije toliko presudna kao što sam prije mislio. Shvatio sam da sam na ovoj zemlji mali. Prihvaćam druge sa svim njihovim manama i vrlinama više nego što sam to činio prije bolesti – zaključio je on.
