Ne mogu reći da mi je bio djetinji san biti primalja, nekako sam tu školu završila spletom okolnosti, ali sada kada se osvrnem mogu reći da bih opet isto. Prekrasan je to posao’, kaže nam Erika Spirić, koja je kao primalja u rađaonici radila 42 godine i porodila 15 tisuća djece, a 2016. otišla je u penziju. S njom su razgovarali za portal 100posto.hr
Cijeli svoj radni vijek provela je u rodilištu varaždinske bolnice, a radila je od 19. godine. Mnoge žene koje su rađale posljednjih desetljeća čule su ili čitale po forumima o babici Eriki, koja je sinonim za prirodan porod, upoznale su ju i mnoge Podravke i Prigorke koje su kao mjesto svog poroda odabrale varaždinsku bolnicu.
Svog prvog poroda koji je odradila i danas se sjeća.
– Ubačena sam jednu nedjelju cijeli dan, a od škole je prošlo šest mjeseci. Kolegica koja je bila iz noćne ostala sa mnom. Nekad nas je bilo malo i nitko te nije pitao znaš li ili ne znaš. Nije mi bilo ugodno niti jednostavno. Dijete je bilo prerano rođeno, imala sam još pet rodilja u rađaoni. Bilo je puno posla to je možda i dobro jer ne stigneš razmišljati koliko ne znaš i koliko si nesiguran – ispričala je.
Kaže da je, srećom, došla ‘dobro potkovana’, imala je solidno znanje i praksu. Prisjeća se da je za maturu trebala imati 30 poroda, a danas trebaju imati 10.
Završila je školu u Vinogradskoj, a roditelji su se preselili iz Zagreba u Ludbreg pa je i ona otišla za njima.
Kada sam došla raditi bilo je jedne godine u Varaždinu 2700 poroda. Danas ih ima manje od 1600.
Gospođa Spirić kaže da ne može reći da je prije sve bilo jako humano, danas je puno humanije.
Tada nije ni moglo niti biti drukčije, ja sam bila sama u rađaoni sa pet žena, nisam stigla držati ih za ruke, bile su same bez pratnje.”
Teško je ženi biti samoj u tim trenucima, ona mora imati nekog svog, nekog kome vjeruje, kaže primalja.
“Sve su vikale, čulo bi se do Zagreba. Išli smo od jedne do druge kao na traci. Danas žena više zna, želi više pažnje, nekad je legla na ginekološki stol i nije se smjela pomaknuti, kamoli da bi šetala, stajala, da bi na zahod otišla. Hvala bogu da smo nešto i naučili godinama. Postoji potreba žena da im objašnjavamo, da im damo da sudjeluju, da ih držimo za ruku.”
Ako je žedna, smatra da ženi treba dati vode. Prošla su vremena kad nisu smjele ništa.
Ako je manje žurbe i intervencija, manje je pucanja i rezanja
Objašnjava nam da je žena u trenutku svog porođaja najvažnija. Bitno je da ima povjerenje u sebe i snagu svog tijela. Smatra da osoblje u bolnici mora biti strpljivo prema vremenu koje joj je potrebno da se porodi.
– Žena mora imati vrijeme za sebe i svoj porod, onoliko koliko njoj treba. I kod epiziotomije je najvažnije imati strpljenja. Ako netko mora ići kositi travu ili mu počinje Dnevnik pa kaže ‘ajmo ju poroditi da stignemo’, onda će naravno biti intervencija i onda sigurno bude pucanja i rezanja. Svi koji smo uključeni u porod moramo imamo strpljenja i onda žene neće popucati niti će postojati potreba za urezom međice. Ili budu, ali u malom postotku – kazala je.
Gospođa Erika kaže da je i drip nepotreban ako je s trudnoćom i porođajem sve do tad bilo dobro.
U biti je drip umjetni oksitocin. Mi ženama uplitanjem u porod, davanjem dripa oduzimamo porod na neki način. Na taj način sprečavamo ženine prirodne hormone koji se izlučuju, koji djeluju na trudove…
Cijeli razgovor pročitajte na 100posto.hr
