Lu Jakelić mlada je kantautorica, rodom iz Đurđevca, koja trenutno priprema svoj prvi album pod nazivom Sve o čemu sam šutjela. Priupitali smo ju kako je odlučila za svoj životni put odabrati pjevanje te kakvi su joj daljnji planovi u životu i karijeri, a pronašlo se tu i pokoje pitanje iz privatnog života.
Kaže kako pjeva oduvijek.
– Mnogi glazbenici na ovo pitanje odgovaraju da pjevaju otkad su svjesni da imaju glas. Moj odgovor je suprotan: pjevam oduvijek, čak i kad nisam bila svjesna da je to što proizvodi moje tijelo pjevanje ili glazba. Ozbiljnije sam na glasu počela raditi dolaskom u Zagreb upisavši se u Husar&Tomčić školu pjevanja, u kojoj sam razvila zdravu pjevačku tehniku i pravilno prihvatila svoj glazbeni sentiment i talent – priča nam Lu.
Osim što je uspješna kantautorica, njezina akademska titula je magistrica komunikologije.
– Mislim da akademske titule ne znače ništa, ako u sklopu njihova stjecanja ne rasteš intelektualno i emotivno. Znanje je kao i talent, nešto što ti nitko ne može oduzeti i nikad nije dosta rada na njemu. Glazba je u mojim kostima, ali jednako volim pisanje, komunikaciju i medije, stoga sam danas diplomirani radijsko-televizijski novinar – ponosna je Lu Jakelić.
Kako kaže, Husar&Tomčić škola pjevanja velik je dio njenog zrelijeg života. U njoj je pronašla nastavnu sredinu nakon odlaska iz Đurđevca. Tamo je prije svega stekla životne prijatelje s jednakim umjetničkim interesima. Od 19. do 23. godine oni su oblikovali njezin duh, njezinu stvarnost i radnu etiku u umjetnosti. Uz njih, tu su i dvije velike mentorske figure, Ivana Husar i Martina Tomčić, zbog kojih je danas ovo što jest – sigurna mlada djevojka koja je rođena da glazbom dopire do ljudi i utječe na njihove živote.
Pozornice na kojima je nastupila više ne može izbrojati na prste jedne ruke.
– Počela sam izvoditi u svom domaćem Đurđevcu i okolnim mjestašcima, Koprivnici, Pitomači i Virovitici. Nakon Zagreba, otvorili su se novi svjetovi tako da sam nastupala u Rijeci, Zadru, na Rabu. Nastojim nastupati samostalno i predstavljati svoje ime uz glazbenike koji me prate, ali bilo je lijepo učiti i ostvarivati suradnje s imenima naše scene. To su Damir Kedžo, Ivana Kindl, Detour, Ervin Baučić, sestre Husar, Mirela Priselac – Remi – nabraja ova simpatična kantautorica.
Određena doza uzbuđenja je, kako kaže, uvijek prisutna. Glazbenicima je trema pečat koji je uvijek prisutan i pokazuje da im je stalo posložiti svoje emocije na pozornici kako bi se doprlo do srca slušatelja i gledatelja.
– Veću tremu obično imam na manjim i intimnijim nastupima, a manju na velikim. To je neka obrnuta matematika, hehe. Tako me, recimo, još uvijek najviše trema ulovi kad pjevam u Đurđevcu ispred ‘svojih’, a najmanje me strah bilo 10.000 ljudi u Domu Sportova uz TRAM11. Neobično, zar ne – kazuje Lu.
Jedno od dražih iskustava joj je nastup u HRT-ovoj emisiji A strana.
– Jako sam voljela nastupati u HRT-ovoj uspješnici, emisiji A strana, posebice u drugoj sezoni kad sam se opustila i naučila biti sasvim svoja na snimanjima. Drago mi je uvijek doći u neko novo mjesto, ali dosadašnji favorit je definitivno Dom Sportova i Tvornica Kulture u kojima sam nastupila uz Tram11 i Detour. To su moje najveće publike i prvi osjećaji velike mase koja te sluša – zadovoljna je.
Dodaje da s godinama shvaća da najveći utjecaj na nju ima upravo ona sama.
– Mogu si biti najveći kritičar i najveća podrška, a kad to shvatiš, mislim da nema toga što ne možeš ostvariti. Ipak, od drugih ljudi oko mene najveći utjecaji i podrška su moji roditelji, najbolji prijatelji, moj producent Rejhan Okanović i spomenute mentorice Husar&Tomčić – smatra.
Roditelji su joj najveća podrška od trenutka kad su shvatili da ima smisla za glazbu. Nikad joj nisu proturječili u naumu da to bude njen životni put. Ipak, oprezni su i oduvijek ju uče da bude kritički orijentirana na životne izbore, suradnike i cestu kojom ide prema svojim snovima. Ponosni su i savjetodavni. Onako kako treba biti u odnosu roditelja i djece.
Prvi službeni singl s njezinog nadolazećeg albuma je pjesma Vodiš me.
– Većina pjesama koje napišem mogu se gledati iz više kutova, tako da je i prvi singl moguće sagledati ne samo iz ljubavnog. Trenutno je to priča u smislu mog izlaska i dolaska na scenu. Inspirirao me početak jednog odnosa, a proces pisanja ili stvaranja nikada nije isti. Nekad dođe u hipu, pa sve zapišem i iz mene izađu automatski i tekst i melodija. Ponekad je to dio teksta koji odstoji dok ga ne uzmem i na njemu radim, a ponekad kao manijak idem ulicom i u snimač iphonea snimam melodiju koja mi stoji u glavi – priča nam Lu Jakelić.
Kako kaže, često prvo napiše tekst i traži melodiju koja će ga zagrliti. S obzirom na to da je i po struci pisac, kaže da ima stručno opravdanje zašto ima toliko bilježnica punih tekstova i pjesama.
U slobodno vrijeme najviše voli čitati, plesati, biti u prirodi, slušati i promatrati glazbu, voditi duge razgovore s ljudima koje voli i uživati u biljkama.
Kao i sve ostalo, tako i javni nastupi imaju svoje teže strane.
– Nastupi su zapravo ono čemu težiš i što jedva čekaš. Ironično, mjesto koje jedva čekaš kao umjetnik je ono gdje otkrivaš sve svoje strahove, tuge i ostale emocije. Za to je potrebna hrabrost i prirodna želja. Teža strana glazbe nije ona sama, već ljudi. Mnoštvo je njih s kojima moraš komunicirati, uvijek slušati što je najbolje za tebe, a istovremeno to osjetiti unaprijed i sam – kako bi istim ljudima vjerovao. Moraš puno planirati unaprijed, često imaš osjećaj da ne radiš ništa, dok se istovremeno iznimno energetski trošiš, ali vrijedi, trenutka kad staneš ispred slušatelja i izvodiš svoju autorsku glazbu. Kad tamo stojiš, nema isprike. Možeš biti bolestan, tužan, neraspoložen, no to nije radno mjesto s ispričnicom. Staneš i predstavljaš s(v)e – priča nam L. Jakelić.
Sebe opisuje kao kritičnu i iznimno misaonu osobu. Misli da je ogromna duša s dva lica od kojih je jedno iznimno kritičko i analitičko, a drugo krhko, osjećajno, a istovremeno i hrabro i snažno. Važno joj je da bude ono što je. Najveće ljudske vrijednosti koje cijeni su dobrota, pravednost i potpora.
U njezinom ormaru može se pronaći odjeća koja na sebi ima najviše točkastih i cvjetnih uzoraka.
– Najbolje ću opisati svoj stil tako da zamislite da su Diane Keaton, Rundek i Zoey Deschanel otišli na kavu i osmislili kolekciju koju će nositi Lu Jakelić. Najviše u ormaru imam točkastih i floralnih uzoraka te retro komada. Rijetko nosim ono što je trenutno u modi, a oni koji me promatraju uvijek kažu da sam spoj urbanog, šašavog i vintage stila. Nemam pojma. Izvadim nešto iz ormara, promatram to u ogledalu par sekundi, slegnem ramenima i izađem van. Bitno mi je samo da se osjećam ugodno i da ne izgledam jednako kao pola Zagreba – priča nam ova uspješna kantautorica.
Na sebe ne bi obukla ono što se najčešće vidi u glazbenim spotovima i nastupima, a nije ni preveliki obožavatelj štikla i uskih haljina. Smatra da u modi vrijedi ona stara izreka ‘nikad ne reci nikad’ jer odijelo zaista čini čovjeka.
– Jako radim na tom da budem zaljubljena najprije u sebe. Da se volim, poštujem i znam koliko vrijedim. Tek nakon tog mislim da možeš shvatiti da idealan partner – ne postoji, i da te nitko neće nadopuniti onoliko koliko ćeš sam sebe. Postoji osoba koja ti prije svega mora biti najbolji prijatelj ili prijateljica, i osim što će te voljeti, uvijek će se truditi da te razumije, čak i kad se vaša mišljenja, vjerovanja ili stavovi ne poklapaju – kaže.
U životu žali samo za trenucima u kojima izgovori nešto što ne misli. Život i svemir joj često, kako kaže, pokažu da se sve dogodi tako kako treba, premda joj se u određenim trenucima nešto ne sviđa, ili situacije i određene ljude ne razumije.
– Najveća želja mi je prihvatiti sebe, biti slobodna u stvaranju i izražavanju i obogatiti nečiji život svojim darovima, bila to glazba ili moj duh – zaključuje Lu Jakelić.
