Ne želim nikome da mora proći ono što mi prolazimo. U djeliću sekunde, kad sam rodila četvrto dijete, bila sam najsretnija majka na svijetu. Isti taj svijet urušio mi se nekoliko sati kasnije jer mi je poginuo sin, kroz suze je povjerila Marinela Sever (37) iz Kenđelovca, naselja na području Sv. Ivana Žabna, pišu 24sata.
Ona je 10. travnja pred jutro u zagrebačkoj Petrovoj bolnici rodila četvrto dijete, kćer Elenu.
Nekoliko minuta prije sedam sati poslala je najstarijem od četvero djece, 19-godišnjem sinu Stjepanu sliku seke. Ubrzo je stigao odgovor da je slatka te da će s ocem i sestrama doći poslijepodne u posjet.
– Stjepan mi se uvijek javljao. Kad bi odlazio od kuće ili od djevojke prema kući. Znam da mu od Erdovca, naselja na križevačkom području treba motorom 20-tak minuta do kuće, čekala sam s nestrpljenjem i strahom da mi se javi. Mobitel koji je ležao pokraj mene, na moj užas bio je nijem – drhtavim glasom priča nam Marinela Sever.
Stjepan nije nikad stigao kako bi u naručje uzeo najmlađu od tri sestrice.
Poginuo je oko 7.20 sati udarivši motociklom u kamion u naselju Kuštani.
– Svijet se raspršio u bezbroj komadića koje ću teško sakupiti. Mislim da se krik užasa i boli čuo do vrha Sljemena. To je bio trenutak kad se moj život raspolovio. Podijelio se na one sretne i ovaj sad. Jedan s drugim ne ide. Živim od sata do sata, od dana do dana – drhtavim glasom priča nam majka o najbolnijem iskustvu koje može doživjeti roditelj.
Suprug je prije nje saznao za tragediju. Smogao je toliko prisebnosti da što dulje taji istinu od supruge, ali ona ju je ubrzo doznala. Čak su joj i medicinske sestre rekle, kako bi je smirile, da je Stjepan samo lakše ozlijeđen i da ne brine.
Naposljetku su joj morali dati i sredstvo za smirenje.
Suprug je dvije noći prespavao u sobi u Petrovoj kako bi se zajedno pokušali izdići iz tragedije. Nakon dolaska iz rodilišta Klari su rekli da njezinog bracu koji ju je čuvao više nema jer je otišao među anđele.
– Teško je objasniti i njegovoj sestrici da brace više nema i da ne može otići među anđele do njega. Ona svoju bol drži u sebi i svaku večer u suzama zaspi – kaže majka u suzama te dodaje kako je boli i što je nepravedna prema Eleni jer ne broji dane njezina života, nego dane od sinove smrti.
– Mislim da će svaki Elenin rođendan biti jako tužan, jer se neću moći radovati, a ona je to zaslužila – govori nam neutješna majka, a otac dodaje kako je Stjepan bio dobar i vrijedan mladić te da je puno pomagao obitelji.
– Ljeta nije provodio sunčajući se nego radeći u šumi. Sve što smo mu dali je premalo u odnosu koliko je bio vrijedan i koliko je zaslužio – kaže neutješni otac.
Slijedi ostavinska rasprava jer je Stjepan na računu imao nešto novca kojim je trebao platiti tetovažu. No, nije stigao na dogovoreni termin, ali je otac otišao umjesto njega i zatražio da se njemu stavi tetovaža na isto mjesto na nozi na kojoj ju je Stjepan planirao nositi.
Nikada nije volio ići na groblje, ali sada se zna u noći uputiti na mjesto vječnog sinovog počinka. Mladen je zajedno sa svojim ocem uz suglasnost uprave groblja popravio staze kako bi svi a ne samo obitelj Sever lakše došla do grobova najmilijih.
Puni su hvale za osoblje Petrove koje im je na sve načine izlazilo u susret.
