Što nudi Miroslav Škoro? Jakog predsjednika, s raskošnim ovlastima, suverenista koji će moć vratiti narodu kojemu je nepravedno oteta, uzurpirana od stranaka čija su načela jasna – u se, na se i poda se.
On ne želi biti fikus, već središnje mjesto odlučivanja u državi, piše 24 sata.
Za to bi, međutim, trebalo mijenjati ustav, čime bi parlament de facto razvlastio vladu – odnosno, ukinuo značajan dio njenih ovlasti – a kako je razumno pretpostaviti da ni vlada ni Sabor ne bi pristali na takvo što, Škoro je odmah ponudio rješenje. To su referendumi.
– Moj prvi predsjednički potez bit će upućivanje inicijative prema Parlamentu za promjenu Ustava. Ako tu inicijativu potrebna većina ne prihvati, predložit ću predsjedniku Vlade raspisivanje ustavnog referenduma, a ako on odbije taj prijedlog, pozvat ću građane na prikupljanje potpisa za provođenje referenduma, a tada bio volio vidjeti onoga koji će pokušati izigrati volju naroda – rekao je Škoro.
– Njegov program traži ozbiljno redizajniranje političkog sustava Republike Hrvatske, on traži ovlasti kakve nije imao ni Franjo Tuđman, kaže politolog Berto Šalaj (Fakultet političkih znanosti u Zagrebu) koji dodaje da je ta ideja na tragu Ive Josipovića koji je također tražio povećanje predsjedničkih ovlasti, premda ne ovako radikalno.
Riječ je – objašnjava Berto Šalaj – o klasičnom populističkim projektu. Diviniziranje naroda (savez s narodom, narodni predsjednik) i općeniti politički antielitizam (korumpirane i otuđene elite) kao iz nekog priručnika za populiste. Znamo da je Škoro desničar, pa će biti zanimljivo vidjeti može li s ovakvim populističkim projektom privući nešto birača centra i lijevog centra, kaže ovaj politolog, a na pitanje kome Škoro uzima glasove, kaže kako uzima Kolindi, ali želi uzeti i Kolakušiću i Pernaru.
On zna da samo s glasovima radikalne desnice ne može dobiti izbore, kaže Šalaj.
– To je u cijelosti degolovski model plebiscitarne demokracije; francuska Peta republika je definirana na referendumu. Sve do propasti zadnje zakonodavne inicijative, to je radio Charles de Gaulle. On se gentlemanski, kad mu je propala takva inicijativa, povukao na osamu i napustio politiku, čime je taj model vladavine u Francuskoj – ili vladanja Francuskom – okončan. Kad Škoro predlaže promjenu načela ustavnih sudaca, ja tu vidim trag ideje profesora Smerdela, koji je tražio nešto slično, da se točno odrede uloge sudaca, da se napusti model samokandidiranja te da ustavne suce predlaže akademska zajednica, vrh sudbene vlasi i odvjetnička komora, vodeći računa o tome da predlažu najbolje stručnjake za pojedini dio prava koji trenutno nedostaju… Tako da nije nužno to iščitavati kao orbanovski model utjecaja na ustavne suce.
Na pitanje kako komentira ideju o pravu sazivanja vlade, i predsjedanje sjednicom, Gjenero kaže kako je to san svih predsjednika.
– Ovo sa pravom sazivanja sjednice vlade je vraćanje na stari član 102, to su željeli i predsjednik Mesić i predsjednica Grabar Kitarović. Pitanje je samo kako se ti prijedlozi čitaju, kao, ad liminem neprijateljski demokraciji, ili kao nešto o čemu treba početi raspravu. Ako je Škoro petominutnim govorom pokrenuo jednu raspravu, onda je to više no što su uspjeli mnogi drugi.
On bi – zaključuje Gjenero – time mogao zahvatiti i centrističko biračko tijelo koje je ogorčeno ovim stupnjem partitokracije, pa je ušao i u Milanovićev i u predsjedničin atar.
Škoro želi imati i ovlast stavljanja veta na zakone, a u njegovom je govoru važno mjesto i naglasak na jačanju vojske, postavljen odmah do pitanja migranata i granica. On nije rekao da bi upotrebio vojsku protiv migranata, ali te su dvije stvari pretjerano blizu, a da se zaključak ne bi nametnuo sam od sebe…
Čega u programu nema? Nema ideje smanjivanja predsjedničkog ureda, kresanja troškova, i sl. Škoro je prvi koji u tom smislu ne laže ovaj napaćeni narod. On želi biti hrvatski De Gaulle, ili hrvatski Orban, želi to postati uz pomoć desnice i centra, a na kraju govora zazvao je i božju pomoć. Uz milijun i kusur glasova, možda i uspije.