Generacijo od Nintenda, Tamagochija, zvanja prijatelja na fiksni telefon pa sve do generacije iPhonea, Instagrama, Facebooka, jeste li ikada čuli za zlatovez? Što je to? Na prvu ima veze sa zlatom, da, i nešto se veže. A što? Zlatovez je tehnika veza u kojoj se radi sa zlatnim koncem. Ručno se šiva, a potječe iz Slavonije, iz nekih boljih, ljepših vremena.
Zlatovez se pojavio u 19. stoljeću kao znak prestiža seoskih obitelji. Majke i očevi najčešće su svojoj djeci davali napraviti zlatovez jer su se njime pravile najsvečanije djevojačke rubine i momačka poprsja. No, nije isključivo da on postoji u Slavoniji. On postoji svugdje gdje ima strpljivih i vrijednih ljudi, prvenstveno žena, koje prije svega vole zlatovez.
Jedna takva žena ‘krije’ se u Hampovici. Ona je Marijana Šabarić. Da ne mislite da je to neka starija žena, Marijana je u najboljim godinama. Ima supruga Stjepana i dvoje male dječice. No, s njom smo ovog puta pričali o zlatovezu.
– Zlatovez je ručni rad koji se radi zlatnim koncom preko papira, tvrđeg nekog. Šiva se preko papira. Prvo se napne platno, zatim na papir precrtam uzorak koji izrežem i onda taj papir lijepim na platno. Onda s koncem idem preko papira, s jednim koncem primam, a preko njega ide zlatni konac. Zlatnog prebacujem samo s lijeva na desno. To je zlatovez kao zlatovez. Ono što žene rade na mašini to ne mogu nazvati zlatovezom, on je isključivo ručni rad – rekla je odlučno, na što smo ju priupitali koja je to nit povezala nju i zlatovez.
– Pokojna učiteljica Bernarda Ferderber uvela me u to, prije 22 godine. Ona me to naučila, od prvog razreda bila sam u malim veziljama. Išli smo na neki seminar sa svojim radovima, ali naposljetku su sve cure odustale, samo sam ja ostala. Mene je to volja raditi, našivavati baš i ne, ali ovo ću raditi dokle mogu i stignem – prisjetila se početaka.
Zlatovez nije isključivo fokusiran na jedan predmet, on ide gdjegod ga možete staviti, samo je mašta granica.
– Radim slike, trenutno sam bazirana na narukvice, ogrlice, imam kravate, haljine, ukrašavam boce uzorcima, ukrasne kutijice, može ići na novčanike, torbice. Prije sam bila bazirana na slike jer nisam znala, ali kad sam se malo raspitala i priučila. Puno slika sam razdijelila, malo toga imam za sebe. No, shvatila sam da malo ljudi to cijeni, pa radim samo onima koji cijene moj rad – iskreno govori. I ima pravo. Svaki umjetnik ima svoju publiku, svako djelo svog obožavatelja.
– Nijedan ručni rad ne može biti identičan upravo jer je ručni rad, a ne strojni. Mora se jako gusto bosti. Ja radim s koncem sa četiri niti, neke žene rade s koncem od osam niti. Meni to nije lijepo – priča.
Najčešće njeni radovi odu u ruke prijatelja i obitelji kao darovi koje oni pak čuvaju u posebnim vitrinama. Zanimljivo je kako se zlatovez ne smije prati jer se tad papir, koji je ispod konca, uništi.
– Objavila sam u prebožićno razdoblje oglas na društvenim mrežama da radim po narudžbi i sad sam bukirana da ne mogu više uzimati narudžbe. Prošle godine svi su ‘poludjeli’ za pleterom, ove godine sam ga napravila više pa su traženije narukvice, ne može se pogoditi. Krenula sam u jedanaestom mjesecu raditi za kraj godine, a zlatovez je popularan i za Valentinovo – govori sa smiješkom ne skrivajući sreću svog rada.
Taj posebni rad, ručni rad koji dolazi od srca oduzima puno, puno vremena.
– Naprimjer, za narukvicu mi samo za pleter treba mi osam sati našivavanja, plus crtanje mustre, izrezavanje mustre, lijepljenje mustre, platno, recimo deset sati za jednu narukvicu. Zlatovez svoje maturalne haljine radila sam mjesec dana – govori ona dok se mi iskreno čudimo, ponajprije njenom strpljenju i volji.
– Ljudi koji se bave folklorom znaju što je zlatovez, dok podosta ljudi ne zna što je to. Zlatovez mi je zadovoljstvo. Dok dobijem volju, onda ide. Dok idem radit nešto što mi se malo ne da, onda mi i konac zapinje, sve ‘šteka’ – smije se i govori.
Kad smo pričali s Marijanom stigao je i suprug Stjepan kojeg smo odmah priupitali kako on pomaže. Njemu pripada najslađi zadatak, čuvanje kćeri Mije. Kao i mnogi muškarci, teško da bi imao živce i strpljenja vrtjeti konac nebrojeno mnogo puta, pa makar on bio od zlata.
Upitajte se koliko vi vama trebalo vremena da napravite ovakve radove. Koliko strpljenja i truda je utkano u njih. Koliko su puta Marijanine jagodice bivale ubodene od vlastite igle. Odgovor je isti kao i na pitanje koja je vrijednost zlatoveza. Neprocjenjivo puno.
