Žuži Jelinek, poznata modna dizajnerica, stilistica, kolumnistica i seksualna terapeutkinja preminula je prije četiri godine u Zagrebu. Bila je to vijest koja je tada rastužila mnoge koji su godinama pratili njezine kultne savjete koje je objavljivala u kolumni za Gloriju, ali i sve one koji su bili iole upoznati s likom i djelom slavne Žuži.
Cijelog je života plijenila pažnju, od onog časa kada je otvorila krojačku radnju u strogom centru Zagreba pa do svog sudjelovanja u Narodnooslobodilačkoj vojsci, sve do poslovnog angažmana u modnoj industriji. A iza svega njezina istančanog ukusa i svjetske slave krila se, svjedoče oni koji su je poznavali, topla i svima pristupačna osoba iznimnog smisla za humor. Naravno, njene su kolumne sa seksualnim i zdravstvenim savjetima u tjedniku Gloria obavezno čitale i žene i muškarci te je Žuži temeljem njih izdala desetak knjiga. No, Žuži o kojoj su svi pričali, nikada nije krila svoje podrijetlo kao ni tragedije koje je proživjela u mladosti.
– Židovi su u ludbreški kraj počeli doseljavati sredinom 19. stoljeća, a među prvim pridošlicama bio je Moritz Färber, trgovac tekstilom iz Mađarske. Imao je osmero djece iz dva braka, a šesto dijete je bio Isidor koji je dobio ime po svom polubratu koji je kao dojenče umro nekoliko godina ranije. Moritz je umro 1899., pokopan je na židovskom groblju u Ludbregu, a tu je i grob malog Maxa Herzera, njegovog unuka. Kako je Isidor bio gluhonijemo dijete, poslan je u Budimpeštu, jer je u ono doba jedino tamo postojala škola za gluhonijeme, gdje je upoznao Rosu, isto gluhonijemu djevojku. Vjenčali su se te su imali troje djece: Ivana, Suzanu i Aleksandra. Mala Suzana poznatija je pod svojim nadimkom Žuži – kazao nam je povjesničar Milivoj Dretar koji se za potrebe nastanka knjige o ludbreškim Židovima sastao sa Žuži u njenom stanu na Jelačićevom trgu.
Naime, rođena je u Budimpešti, u obitelji gluhonijemog para koji se nakon njezinog rođenja doselio u Zagreb. Odrastala je Žuži u skromnoj obitelji na kraju Maksimirske ceste, a svakog dana išla je na Borongaj u školu za krojačice. Učila se tamo zanatu koji ju je kasnije proslavio diljem Europe.
– Zapravo nije znala mnogo o Ludbregu, pričala je o svom djetinjstvu koje je bilo vezano za Zagreb i kako su imali malu radionicu četki koje su prodavali od kuće do kuće. No, među silnim umjetninama koje je posjedovala u sedmerosobnom stanu, ponosno je pokazala na malu sliku s kućicama u Ludbregu gdje je rođen njen otac Isidor. Putujući Hrvatskom, nekoliko je puta prošla kroz Ludbreg, a silno se iznenadila kada sam joj pokazao njeno obiteljsko stablo – ispričao nam je prof. Dretar.
U Ludbregu danas više nema nijednog Židova. Na predratnu židovsku zajednicu, najmanju u Hrvatskoj, danas podsjeća tek preostalo malo židovsko groblje. Zahvaljujući inicijativi Alme Rivosecchi, potomkinji ludbreške židovske obitelji Scheyer, i prof. Dretara groblje je zaštićeno od 2012. i uvršteno na popis spomeničke baštine Republike Hrvatske. A iz Ulice bana Jelačića ulazi se u Židovski prolaz. Tamo je do 1942. stajala i židovska sinagoga.
– Žuži Jelinek nije ni znala da na ludbreškom groblju stoji spomenik njenog bratića Maksa. Naravno, spremno je ispričala kako je spasila svoje gluhonijeme roditelje od sigurne smrti u ustaškom logoru, kako je ostala bez braće i kako je preživjela rat među partizanima na Banovini. Poslije rata živjela je mnogo bolje, no udavala se četiri puta i stekla je veliki imetak i slavu. A na kraju razgovora nije odoljela da ne udijeli neki životni savjet u vezi ljubavi – kaže Milivoj.
Do zadnjeg dana bila je uključena u sva događanja u Zagrebu, odlazila je na premijere filmova, na druženja u Palmotićevu ili je gostovala na televiziji. Često je donirala novac u dobrotvorne svrhe, pomagala Dom L. Schwartz u Zagrebu.
Mi bismo Podravci rekli da je bila „svetska žena“.
U jednoj Gloriji je napisala:
„Svog 28-godišnjeg unuka Jana sama sam prije 19 godina izabrala u domu u Nazorovoj ulici. Kada me vidio, krenuo mi je u susret, i sutradan sam sa sinom i snahom Vesnom došla po njega. Odlično svira glasovir, nedavno mi je bez nekog posebnog povoda darovao zlatnu ogrlicu. Htjela sam mu se odužiti, a on je samo rekao: „Bako draga, ništa mi ne trebaš kupovati. Da nije bilo tebe, tko zna do kada bih ostao u sirotištu…“
