U Đurđevcu se nedavno održala tradicionalna dodjela nagrada i priznanja najboljim sportašima i najzaslužnijim sportskim djelatnicima. Kad je došao red upravo na ovo potonje, svi su već praktično znali tko je laureat. A kad se ime Marija Lončarića i svečano prozvalo da dođe po svoju nagradu, dvoranom se prolomio takav iskren pljesak potpore i oduševljenja popraćen uzvicima odobravanja i pohvala. Jer nagradu nije dobio bilo tko, nagradu je dobio Ricko.
Pogledavši uokolo vidio sam roditelje kako plješću, vidio sam djecu kako plješću, nasmijane kolege koji uzvikuju ‘bravo’, nasmijane čelnike grada koji dobro znaju što sve Ricko radi i koliko se daje za svu djecu koju uči sportskim aktivnostima. Nije bilo osobe koja poznaje Marija, a da nije mislila kako on tu nagradu ne zaslužuje. Jer Mario zimi uči djecu klizati, ljeti ih uči rolanju, a tijekom cijele godine trener je tenisa u Teniskom klubu Đurđevac. Rekao nam je kako nije očekivao nagradu jer je njegov kolega Mihočka iz šahovskog kluba imao sjajne rezultate i njegov pik išao je na njega. No, drago mu je što je primio uglednu nagradu. Otkrio nam je kako je rođeni Picok, tu je rođen 1972. godine. Samo šest godina izbivao je iz Hrvatske kad je živio u Nizozemskoj.
– Vodim školu i igraonicu tenisa u Đurđevcu. Tri sezone vodim klizanje jer inače rolam, živio sam šest godina u Amsterdamu gdje sam puno rolao, i tamo sam držao demonstracije djeci. Završio sam tečaj za instruktora trenera rolanja, a to je isto kao i klizanje. Kao mladić sam igrao nogomet, sada puno vozim bicikl, puno sam igrao odbojku na pijesku. Volim sve sportove – govori nam Mario, ali ističe kako je tenis njegov broj jedan.
Ukoliko prolazite kraj velebnog ŠRC-a, na teniskim terenima gotovo u svako doba dana možete vidjeti Ricka s milijun teniskih loptica i barem nekoliko djece oko njega. Pokazuje im i uči ih, izvlači iz njih ono najbolje. I to traje do večernjih sati jer djece uvijek ima. A to ne može raditi netko tko zaista ne voli djecu.
– Počeo sam dosta kasno igrati tenis, s 14, 15 godina i stvarno sam to zavolio. To je neki dječački san, baviti se tenisom, ostati u njemu kao trener. Živio sam vani, tamo se nisam bavio tenisom, a kad sam se vratio trebalo je odlučiti čime ću se baviti. Završio sam informatiku na FOI-u u Varaždinu. Morao sam odlučiti hoću li raditi u struci ili raditi nešto što istinski volim. Ukazala se prilika raditi u tenisu, pokušao sam, bio sam uporan i ispostavilo se da imam smisla i volje raditi s djecom – priča nam Ricko pa nastavlja.
– Broj djece najviše govori o tome. Imam osjećaja za njih, nije da ja njih previše ’tiskam’. Oni koji hoće njima se pruže uvjeti, posveti im se više pažnje. Većini je to bijeg od mobitela, tehnologija, roditelja. Stalno imam između 50 i 60 djece, najviše je onih malih, od 5, 6 godina pa sve do 12 – govori Mario Lončarić u pauzi između dva treninga.
Tenis u Đurđevcu je jako pristupačan, ide se na masovnost i popularnost. Za mjesec dana treninga treba izdvojiti 120 kuna, trening je dva puta tjedno. Ona djeca koja imaju ambicije mogu i dodatno trenirati. Djeca koja dođu imaju osiguran reket i loptice. Uz postojeća tri zemljana terena uskoro će se napraviti još dva nova s akrilnom podlogom, dok je novi objekt gotovo pri kraju. Tamo će biti prostorije kluba, svlačionice i spremište.
Projekt je vrijedan 1,1 milijun kuna i raduje sve u klubu, posebno Ricka. No, naglasio je kako ovog svega ne bi bilo da prije nekoliko godina grupa entuzijasta zajedno s njim nije pokrenula tenis u gradu Đurđevcu. Zahvalan je što su mu dali povjerenje da napravi što je zamislio. Nek’ se dobar posao Marija Lončarića i Teniskog kluba Đurđevac samo nastavi. Mi jedva čekamo vidjeti novi kompleks terena i nove prostorije, kao i djeca koja treniraju tamo. Sigurni smo da će jednog dana i Đurđevac dati velikog teniskog talenta, s obzirom na rad i trud koji Ricko ulaže.
