Ženski nogomet, svima je jasno, na znatno je nižim granama u odnosu na muški. Klubova je malo, što je direktno povezano sa slabijim financijskim ulaganjem. Tek posljednjih godina svjedočimo televizijskim prijenosima velikih natjecanja “nježnijeg” spola na domaćim kanalima. Među onima koje ga svojim vrhunskim igrama promoviraju na globalnoj razini su reprezentativka Sjedinjenih Američkih Država i aktualna najbolja svjetska igračica Megan Rapinoe, Brazilka Marta, Norvežanka Ada Hegerberg ili još jedna američka predstavnica Alex Morgan. Inače, potonja je najdraža igračica Anamari Bošnjak, 16-godišnje Koprivničanke koja cilja karijeru kakve imaju ranije navedene.
Prateći Svjetsko prvenstvo, poželjela je okušati se u popularnom loptačkom sportu. Sa sedam godina roditelji Dalibor i Biljana upisali su je u Školu nogometa Slaven Belupa. Prema njihovim saznanjima, i danas je jedina djevojka koja ju je završila.
– Imala je smisao za nogomet, ne samo glede tehnike, već je shvaćala kako igrati, kako se, recimo, pozicionirati. Iako cure brže sazrijevaju, dječaci su je dostigli. Ali nije nas bilo strah upisati je – prisjeća se otac, dodajući kako je motorički nevjerojatna, čemu svjedoče desetine medalja iz brojnih sportova, kao i četiri godine dugo paralelno treniranje tenisa.
“Pomirili smo se da se vikendom ne možemo opustiti i odmarati.”
Poštujući pravila Hrvatskog nogometnog saveza, s 12 godina morala je napustiti redove koprivničkog prvoligaša. Sljedeća destinacija u kojoj je trenirala bila je Škola nogometa Starigrad. Ni u kojem trenutku nije bila ismijavana jer je djevojčica. Upravo suprotno. Napredovala je ukorak s dječacima, ponekad bila i bolja na radost cijele ekipe. A da osjeti nogomet – razmišlja, kako je rekao jedan od trenera gledajući je na terenu – prepoznao je i Ženski nogometni klub Agram. U zagrebačkom je klubu registrirana prije četiri godine, dok od prošle živi u glavnome hrvatskome gradu i obrazuje se u sportskoj gimnaziji. Uz redovne nastupe za kadetkinje, nedavno je upisala i prvi seniorski protiv Rijeke u sklopu Hrvatskog kupa. Slavile su s čak 7-0, što je ništa naprema 39-0 u kadetskoj pobjedi koje se prisjetila. U ovome trenutku Anamari za svoj razvoj ne može pronaći bolje okruženje.
– Potrebno je jako se dobro organizirati. Pomirili smo se da se vikendom ne možemo opustiti i odmarati, već moramo rano ustati i voziti je. Vidjeli smo koliko uživa i voli nogomet. Nije nam bio problem žrtvovati se, roditelji su spremni napraviti sve za svoje dijete. Ako ona može dati sebe, onda ni nama nije problem – objasnila je Biljana, sa suprugom posebno zahvalna treneru Igoru Sedlaniću, profesorici Danijeli Šimek i treneru i profesoru Hrvoju Kodriću koji su otpočetka podržavali talent njihove kćeri, kao i Osnovnoj školi Antun Nemčić Gostovinski čiji su djelatnici redovito izlazili ususret uzmemo li u obzir bavljenje sportom.
Unatoč velikom trudu i naporu, roditelji Anamari ne promatraju kao projekt koji će završiti ulaskom u profesionalizam. Svjesni kako je vjerojatnost da će u Hrvatskoj živjeti od nogometa slaba, otvoreno razmišljaju o odlasku van zemlje – u Sjedinjene Američke Države ili, možda, Njemačku. Jasno je kako će o tome konačni sud donijeti financijsko stanje.
– Naša je želja da studira i igra nogomet – kratko kažu, pri čemu se Dalibor dotaknuo moguće ozljede koja može prekinuti sve snove.
Sudjelovanjem u Barceloninu kampu, kao jedina djevojčica, dobila je pažnju nacionalnih medija
No, o tome ne razmišljaju. Snovi su tu da se zgrabe i ostvare. Anamari tako želi zaigrati za Manchester City, iako su joj najdraži igrač i klub muškog nogometa Leo Messi i Barcelona. Inače, pažnju nacionalne javnosti dobila je 2018. godine kada je, ponovno kao jedina djevojka uz 127 dječaka, bila dio kampa spomenutog španjolskog velikana. Roditeljski poklon za odlična školska ostvarenja uz veliki trud i odricanje trajao je tjedan dana, tijekom kojih je svojim vještinama upala među pet najboljih igrača. I igračica!
Sa španjolskim je stručnjacima ponajprije radila na elementima snage i tehnike, po čemu je Barcelona i poznata. Ne sumnjamo kako je takvo iskustvo znatno pomoglo njezinu razvoju, probojnosti i kombinatorici koju manifestira na lijevoj strani terena kao bočna ili vezna igračica. Posebno je to važno jer u Agramu, uzevši u obzir dominantne predstave, bočne igračice imaju priliku podići se visoko uz teren i kreirati prilike pred suparničkim vratima.
Svi ranije napisani redovi doveli su je u U-17 reprezentaciju Hrvatske. Prvo je bila dio kampa u Medulinu, a zatim i onoga u Metkoviću. Nositi kockice motiv je za daljnji rad, kaže.
– Sretna sam igrajući nogomet – s osmijehom odgovara na upit nedostaju li joj odmori tijekom vikenda.
Odlazak u Zagreb, u učenički dom i školu na čijim je hodnicima mnoštvo učenika sa sportskom pozadinom, olakšao joj je svakodnevicu. Sada, po uzoru na olimpijsku krilaticu Brže, više, jače, traži prostor kojim bi kročila u profesionalne vode. Iako je sve na njoj, pritisak ne osjeća.
