Ako ste ikad igrali protiv Ferdinandovca u Ferdinandovcu, igrali ste protiv nekog od Peršića. Posljednjih desetak godina na vratima kluba stoji Stjepan (30). Da ga prvi put vidite možda ne bi odmah rekli da je golman, samo zbog visine, ali vjerujte nam na riječ, on je rođen za biti među vratnicama. I svi ga u županiji znaju kao sjajnog vratara.
Zbog neke zajedničke klupske slike gdje Stjepan nosi komplet crnu odjeću suigrači ga zezaju da je crna pantera, međutim u prilog tome ide i činjenica da ima nevjerojatnu skočnost i reflekse. Samo koju poziciju dalje, u veznom redu, ordinira njegov mlađi brat Ivan (25) koji je ujedno i kapetan seniora. Desetka Ferdinandovca odmalena je u svom klubu, a krase ga velika pluća i fanatična borbenost. Baš ono što treba svakom veznom redu. No, Ivan isprva sebe nije vidio u vezi.
– Na prvi trening otišao sam sa šest godina. S obzirom da su tata, stric i Stjepan bili golmani, logično se činilo da i ja budem golman. Kao klinac sam bio hiperaktivan i stajanje na golu mi se činilo dosadnjikavim, a i oduvijek sam bio niži rastom pa sam ubrzo shvatio da nije to moja pozicija. U početku sam bio više napadački orijentiran, no kad sam došao u seniore prebacio sam se u vezu. Pozicija zadnjeg veznog mi najviše odgovara – otkriva nesuđeni vratar, danas terijer u veznom redu Ferdinanovca.
S druge strane, Stjepan je srednju školu upisao u Koprivnici gdje je prošao Slavenovu školu nogometa. Na poziciji vratara našao se zbog oca čije je korake slijedio.
– Kroz sedam godina koliko sam proveo u školi nogometa promijenio sam dosta trenera. Nepravedno bi bilo istaknuti bilo kojeg od njih. Svi su oni, na neki način, utjecali na moj razvoj u nogometnom smislu, dok su nas s druge strane poticali na ispunjavanje školskih obaveza – govori Stjepan.
Obojica su visokoobrazovani. Škola je uvijek bila na prvom mjestu. Diplomirali su na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu, Stjepan smjer geološko injženjerstvo, Ivan smjer naftno rudarstvo.
– Škola je uvijek na prvom mjestu – to je vjerojatno rečenica koju su svi više puta čuli u doba kad su se školovali. Tako je bilo i kod nas. Na nogomet nikad nisam gledao kao obavezu, to je bio svojevrsni ispušni ventil, naročito tijekom studijskih obaveza – kaže Ivan, naftni inženjer. Još nije dobio priliku raditi u struci, pa radi kao učitelj fizike u dvije osnovne škole.
– Kaže se da je dobra organizacija pola posla. Dobro upravljanje vremenom omogućava nam da odradimo svoje obaveze i potom uživamo u aktivnostima koje nas vesele. Nogomet je zasigurno jedna od tih aktivnosti, tako da nije bilo teško organizirati sve obaveze. Radim u građevinskoj tvrtci, a s obzirom da nisam građevinske struke, uz posao i nogomet dodatno pohađam studij građevine – priča Stjepan.
Ivan je kapetan kluba te kod izlaska nerijetko kapetansku traku prepusti starijem bratu. Mladi veznjak otkrio je kako je sanjao da postane kapetan svog kluba. Traku je dobio kad je imao 20 godina, kad se klub natjecao u Drugoj ŽNL. To ga je iznenadilo jer nije se nadao da će doći tako brzo.
Koronavirus je zaustavio prvenstvo Četvrte HNL tik prije prvog kola. Ferdinandovac je na drugom mjestu, do naslova praktično ne može, ali tu je kup u koji polažu nade. Ako će se uopće igrati. Zanimalo nas je kako dečki provode vrijeme kad ne rade i koje su njihove želje oko okončanja prvenstva.
– Živimo na selu pa nikad nije dosadno. Nakon posla gotovo svakodnevno treniramo u kućnoj teretani, ali to nikako ne može zamijeniti trening s ekipom. Vjerujemo da većini, kao i nama, teško pada ova pauza. Nadajmo se da će ova situacija s koronavirusom brzo proći, te da ćemo moći uživati u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Ako bi postojala mogućnost igranja ljeti, onda bi to bila najbolja opcija. U našem klubu već je neko vrijeme sve na visokoj razini. Već duži period nas prate dobri rezultati, a s rezultatima dolazi i atmosfera u klubu i oko kluba – kažu braća Peršić.
Na terenu ovaj borbeni dvojac svaka momčad zapamti i nitko ne voli igrati u Ferdinandovcu. Prgavo, na rubu kartona i nema popuštanja, tako je to u Ferdinandovcu. A ovo ‘na rubu kartona’ znalo se i prelijati preko ruba.
Neobično, ali dojam je da golman Stjepan ima više crvenih kartona nego brat mu Ivan. Kako to? Valjda mladost – ludost. Vratari imaju svoj prostor, a tko se usudi prkositi, taj i nagrabusi. Tako je i sa Stjepanom. Starijim suigračima u sjećanju je crveni karton u Herešinu dok je tada najboljeg napadača Marka Bartolića u doskoku udario đonom kopačke u rame. Ali ‘ko je bez grijeha neka baci prvi kamen.
– Zbog neslavne činjenica da sam tijekom karijere skupio poveći broj javnih opomena žalim što sam ekipu ponekad ostavio na cjedilu zbog svojih nepromišljenih reakcija – priznaje on i očigledno se kaje.
Nogomet će se vratiti, Peršići će opet povesti Ferdinandovac u prvenstvo, prije ili kasnije. Dva ponajbolja pojedinca ekipe, Stjepan, jedan od najboljih vratara županije, kao i Ivan, jedan od najboljih veznjaka.
Oni koji znaju Stjepana, Ivana i Jelenu, njihovu sestru, ujedno i Ivanovu sestru blizanku, često mogu vidjeti koliko su povezani. Muški dvojac pogotovo, pošto su dijelili sobu, svlačionicu i dres. Kad nakon utakmice i druženja s ekipom krenu kući, a na radiju je dobra pjesma, oni produže malo put i voze se po selu, slušaju pjesme i pjevaju. Ili kad dođu iz izlaska pa legnu u krevet i onda još tri sata provedu u razgovoru. I možda se razgovora drugi dan ne sjećaju, ali njihova veza je jača, ona se sjeća. Malo tko se može time pohvaliti.
