U Poveliću pokraj Križevaca živi Đuro Milaković, 83-godišnjak koji nikad nije imao sreće u životu, koliko god se je trudio. Ženio se tri puta, a prošle godine u veljači izgubio je suprugu Anu, s kojom je živio od 1989. godine. Đuro je naglo ostao sam samcat. Bez ikoga. Doduše, dvije kćeri ima, no kontakta s njima nema, davno je shvatio da koliko god se trudio, neće ga ni imati.
Izgubio je, govori nam, tri djeteta, jedna kćer preminula je s nepunih pet mjeseci života, druga s osam dana, a izgubio je i sina koji je s 18 godina poginuo u nesreći na traktoru. Da sreća bude još gora, prošle godine je Đuri grom udario u kuću i doslovno srušio jedan dio. Tako sada Đuro živi u jednoj prostoriji, jednoj jedinoj koja je, ne znamo uopće može li se to reći, ali koja je funkcionalna. No, za život, nije. Ne možemo reći da je, nikako. Pod je napravljen od blata, goli zidovi su od blata i cigle, krov prokišnjava, kupaonu Đuro nema. Kupa se u štali, u lavoru.
No, iako živi u nehumanim uvjetima i nema kuda otići, Đuro najradije i ne bi otišao, “u Poveliću sam se rodio, tu želim i umrijeti”, govori i slama nam srca.
– Kak’ vele ljudi, gore je visoko, dolje je tvrdo, moraš biti gdje jesi. I tako živim, ko pes na lancu – kaže Đuro Milaković.
13. veljače 1982., datum je i godina kada je Đurin sin poginuo na traktoru, tada je i Đurin život otprilike stao, govori nam. Radio je i dalje, trudio se i dalje, ali jednostavno je sve svoje želje i ciljeve stavio na pauzu.
– Sin je umro i sve je stalo, nemam kaj za reći. Nije više bilo bitno ništa što sam si isplanirao i tako sam eto, proživljavao. Teško mi je, nema ni Ane sad. Al’ što ću – s knedlom u grlu nam kazuje svoju tužnu životnu priču.
Živi od socijalne pomoći, mjesečno dobiva 920 kuna. To potroši za ono malo struje što koristi kada upali svjetlo ili televizor te za hranu, odnosno rižu, makarone, krumpir. Nije izbirljiv jer odavno je shvatio da nije vrijeme za birati.
Đuro je u svojim mlađim danima pomagao svima u selu, a sada nema nikoga da njemu pomogne, čak štoviše noćima ga zna biti strah jer nije se dogodilo jednom da su mu i to malo mirovine “neki dečki” željeli ukrasti.
– Nema kuće u Poveliću na kojoj ja nisam nešto radio. Svašta sam radio, sve što je trebalo, to znaju svi. Nekad sam se bavio kolarijom, izrađivao kola, kotače… Danas to nikome ne treba – govori Đuro.
A Đuri treba pomoć, drva za grijanje, hrana, nešto odjeće, jer istina je da na sebi nosi više rupa nego tkanine. Đuro pomoć ne traži, on misli da će on sam moći “zakrpati” svoju kućicu u blatu, ali mi vam kažemo da je Đuro jedna ponosna duša i da svoju kućicu u cvijeću s ovoliko godina neće moći sam stvoriti. Ako mu želite pomoći, ako znate nekoga tko bi mu mogao dati nešto materijala i svoje ruke za rad, pomozite mu.
Ljeto stiže pa, kaže nam Đuro, bit će lakše, ali zimu neće preživjeti. Shvaćamo da bi bio zadovoljan i s 15 kvadrata malom kućicom koja ima pod, čiji prozori ne propuštaju vjetar i kišu, čiji krov ne curi… Pitamo se je li moguće da zajednički pomognemo ovom čovjeku da svoje dane koji su mu preostali živi dostojno. Jer, ovakav život nitko nije zaslužio.
Dani mu prolaze sporo, malo kuha, gleda televiziju, brine se za svojih 20-ak kokica i popriča sa psom Labudom koji mu je trenutno jedini prijatelj. Jer, istina je da je Đuro ostao sam u ulici, susjeda više nema. Ili su preminuli ili su otišli u veće gradove živjeti sa svojom djecom. I tako Đuro i Labud sjednu skupa i pričaju jedno drugom. I vesele se jedno drugome, koliko se mogu veseliti.
No, Đuro kaže kako nikad nije imao sreće.
– Nikad, nikad nisam imao sreće nit ću je imati do smrti. To je dokazano. Jedino što bi me učinilo sretnim jest – smrt da dođe po mene, to bi mi bila jedina sreća, šta drugo – govori Đuro, te objašnjava da mu je najteže u svemu ovome sada biti sam. Što vrijeme ide dalje, to je sve gore. Životu se više ne veseli.
– Nije mi uspijevalo, ništa mi nije uspijevalo – za kraj nam govori Đuro i ostavlja nam knedlu u grlu. Mi mu za prvu silu dajemo nešto novaca, možda si ostvari želju pa kupi “britvicu na baterije”.
Jer eto, postoje ti neki ljudi koji žive u blatu. Koji žive u srušenoj kući. Kojima prozori ne služe svrsi, niti krov ima funkciju koju bi trebao imati. Postoje ti ljudi kojima uđete u kućicu i vidite prazne lonce i mrvice kruha na stolu. Vidite gustu paučinu na drvenom, blatnjavom stropu. Rupe u golim, hladnim zidovima, peć na drva i jedan krevet. A, na kraju svih krajeva, vidite dobro u njima.
Vidite da, iako bi se prepustio i najradije završio sa životom, Đuro i dalje nalazi snagu za borbu, a da ni sam nije svjestan da se bori. Vidite čovjeka koji vam u toj gomili nečega, što kućicom zove, sa žarom malenog i nevinog dječaka, koji je nesvjestan što mu život donosi, govori o “britvici na baterije” koju je vidio nedavno, po prvi puta u životu, i baš mu se učinila zgodnom.
Đuro živi u mjestu Povelić pokraj Križevaca, na adresi broj 48. Ako mu možete i želite pomoći, ako znate na koji način bi mu mogli pomoći da posljednje dane svog života živi na najdostojanstveniji način, jer zaista je to zaslužio, javite nam se u Facebook inbox portala ePodravina ili na redakcija@epodravina.hr, udružimo snage i pomozimo ovom čovjeku.
https://www.facebook.com/epodravina/videos/2320005064966016/
