Bioplinara se ipak neće graditi u gospodarskoj zoni Gornji Čret.
Kronologija je jednostavna – Zidarić je prvom čovjeku grada iskazao interes za građenjem bioplinare na području Čreta, predao tražene papire i garancije prema javnoj proceduri i nakon što je prošao administrativnu pa i dodatnu stručnu provjeru na proširenom Povjerenstvu, njegov se zahtjev upućuje na gradsko vijeće. S obzirom da su potencijalne milijunske investicije u eurima na području Križevaca rijetke poput poštenja političara pred izbore, gradska uprava htjela je pokazati gospodarsku proaktivnost i ubacila zahtjev na dnevni red samo tri dana prije početka sjednice.
Iako treba pohvaliti agilnost i pozitivnu namjeru da se investitoru maksimalno skrati vrijeme čekanja u državi koja pati od sulude administracije, napravili su prilično veliku grešku iz dva razloga. Prvi je taj što se radi o projektu zbrinjavanju otpada koji logično vuče na „smrad“, milijunima eurima koji vuku na „tuđe đžepove“ i svaki poguranac izaziva sumnju na pogodovanje, pogotovo kad su u pitanju gradska zemljišta za sitnu paru na duži period.
Drugi razlog je političke naravi i promišljena vlast pustila bi probne balone i projekt u javnu raspravu, na ulicu, gdje bi se u tjedan dana iskristalizirao stav građana koji pojma nisu imali o čemu se radi do prvih medijskih natpisa nakon sjednice vijeća. U međuvremenu, kupilo se vremena novom sjednicom pa smo saznali da su mjesni odbori Majurec i Đurđic protiv građenja bioplinare, a dodatni konsenzus javnosti uvelike bi olakšao posao vijećnicima. Bez obzira na na pozitivno mišljenje stručnjaka o gradnji tog postrojenja, zbrinjavanje otpada je preosjetljiva tema s ekološke strane, a vrijedi razmisliti i o strateškoj budućnosti zone Gornji Čret prema određenim industrijama pa je tema puno šira od puke procedure izglasavanja na vijeću.
Sjednica na kojoj se odlučilo o davanju prava na gradnju bila je zanimljiva. Neartikulirani pokušaji spajanja riječi u rečenice koje bi Rajnovu vlast prikazale nesposobnom dolazile su iz redova HDZ-ovih vijećnika, a jedini koji je uspio poentirati svoje misli bio je šef stranke Devčić. Najkonkretnija pitanja za investitora imao je Majdak kojeg je zanimala pozadina firme investitora i financijska konstrukcija, a Saša Ružić iz redova nezavisnih uspio je dobiti jasnu informaciju kako se u investitorom timu stručnjaka nalazi i konzultant iz Slovenije čiji je privatni interes prijevoz otpada.
O samom investitoru kolaju razne priče i mišljenja pa će vam jedni spomenuti kako je pred stečaj doveo obiteljsku firmu Robni centar (koja je uspjela preživjeti predstečajnu nagodbu i zadnje dvije godine posluje s milijunskom dobiti), kako nema za kikiriki i skriva se iza partnera i banaka, kao što ima i pozitivaca koji se iskreno raduju svakom poduzetnom čovjeku koji je spreman uložiti u biznis, u svom rodnom gradu, gdje će te na kraju najviše ispljuvati oni jalni i bolno negativni tipovi. Ni kriv ni dužan, Zidarić je u pomalo konfuznoj atmosferi samopromocije političkih interesa odradio vrlo smiren pokušaj prezentacije projekta. Doveo je profesoricu i doktoricu Anić Vučinić koja vodi Hrvatsku udrugu za gospodarenje otpadom te ima opširno znanje o temi koja joj daje kredibiltet.
Iako nije uspio dobiti gradsko zemljište, vjerujem da će Zidarić svoj poslovni pothvat realizirati uspješno u svom rodnom okruženju, ali očito malo više udaljen od stambenih jedinica. S druge strane, gradski vlastodršci bi ponešto o političkom marketingu ipak trebali naučiti od prethodnika Hrga koji je ovakve situacije glatko riješavao u svoju korist. No ipak, drag mi je politički marketing, ali draža mi je istina..