Vozeći se Ulicom dr. Nikole Sertića na Vinici u Koprivnici, tražili smo uličicu kojom prestaje asfalt, a počinje šljunčani put. Moglo bi se reći, prestaje život. No, naša destinacija bila je upravo u tome, nezavidnome smjeru gdje, pokazalo se, život zapravo ponovno nastaje. Samo u drugome obliku.
– To vam je u šumi – kazala nam je naša sugovornica, objašnjavajući kako doći do njezine vikendice.
Ondje, u predivnoj kućici smještenoj između nepreglednih nizova stabala i velikoj točno onoliko koliko čovjeku treba te ispunjenoj ručnim radovima, Marijana Janeković stvara jednako tako predivne slike u čijem se desnom donjem uglu nalazi njezin umjetnički potpis – MariJane.
– Moja kreativnost je Božji dar, od ničega napravim nešto – govori gospođa Marijana.
Prepričavajući kako je bojila namještaj, presvlačila ga, oslikavala zidove i vrata, pa čak i gletala te s majstorom fugirala pločice, dokazuje kako zaista u stvarnost provodi kasnije iznesenu izjavu da svaka osoba mora nešto ostaviti iza sebe. Ne mora se nju posebno pamtiti, tvrdi, ali ona jednostavno mora nešto činiti, unositi se u raznolike radove. Ipak, mnogi će zauvijek pamtiti njezino ime, posebice nakon što je umirovljena, ali iznimno društveno i kulturno aktivna frizerka prije par godina potresena uvjetima u kojima žive donijela odluku i vlastitim rukama pomogla djeci u Africi, o čemu su pisali kako lokalni, tako i nacionalni mediji.
– Taj me dio života strašno ispunjavao. No, neću stati, idem dalje. Mora se dogoditi pravi trenutak, poklopiti se situacija. Pozitiva dođe kada je priželjkujete – sigurna je.
“Mogu sate i sate provesti uz platno. Inspiraciji nema kraja.”
Dok su, kako kaže, njezine mašine obukle mnogo djece, likovni radovi koje stvara u skoroj bi budućnosti mogli iznova graditi domove obitelji iz Markuševca uništene razornim potresima u ožujku. Naime, s brojnim umjetnicima sudjelovat će na likovnoj koloniji s koje će prodajom prikupljeni iznos biti usmjeren potrebitima.
– Prostorija u kojoj visi moja slika odiše velikom pozitivom, tako mi kažu. Bitno je svoju pozitivnu energiju prenijeti na rad – priča nam.
Otkako je njezin sin Marcel u djetinjstvu slikao, odnosno crtao, bila je sigurna kako će i ona jednoga dana uzeti kist u ruke. Šaleći se kako je slikanje naslijedila od sina, prisjeća se 2007. godine i početka kreativne priče, nakon čega je sudjelovala u koprivničkoj školi slikanja. Znatiželjna i puna života, šest godina kasnije napravila je velik iskorak otputovavši u Berlin gdje je na trima tečajevima radila s američkim slikarom Garyjem Jenkinsom.
– Tečaj mi je puno dao glede tehnike, kako krenuti, postići nijanse, dobiti prijelaze u boji, kontraste, kako oblikovati listove. Kada gledate sliku, izgleda jako komplicirano. No, savladavanjem tehnike, stila, više nije problem. Inače, govori se da onaj tko nauči pisati može i naučiti slikati – kaže nam.
Ona je tehniku imena mokro na mokro – koja podrazumijeva nanošenje i miješanje nijansi boja na još uvijek mokru podlogu, što rezultira predivnim prijelazima, kontrastima i dubinom, a zbog čega se preporučuje da se slika završi u jednome dahu – savladala do te razine da je bogatom životopisu dodala i ulogu internacionalnog instruktora slikanja toga pristupa.
– Ako slikar ima dovoljno vremena, naravno – dodaje te otkriva kako je za jedan rad potrebno između šest i sedam sati.
Svi dosad stvoreni radovi, njih više od 400, moraju imati pozitivne motive. Negativnima jednostavno nema mjesta, kaže, pa je tako u prvome planu cvijeće, dok se na zidovima vikendice naziru i pejzaži te životinje.
– Mogu sate i sate provesti uz platno. Inspiraciji nema kraja – tvrdi Marijana.
Godine 2014. dobila je veliko priznanje, nagradu u konkurenciji više od 300 radova
Iako je slikanje ponajprije njezina velika ljubav, način relaksacije i unošenja sebe na platno, ne krije zadovoljstvo nagradom Hrvatskog sabora kulture za likovni izražaj iz 2014. godine, uručen u konkurenciji više od 300 radova. Bila je to potvrda njezina ispravnog smjera.
Sada, nakon što je dvije godine uređivala dugo, dugo željenu šumsku kućicu, najavljuje kako je vrijeme za ponovnu potpunu posvetu slikanju. Puna optimizma željna je i novih izložbi, a dio radova iz njezina ateljea u nove će ruke sigurno stići i u obliku poklona.
