Spava 20 sati tjedno, obožava slastice – posebno smoothije i kolače – no ne smije ih jesti, a zahtjeva i mnogo ljudske pažnje. Zove se Sebastian, afrički tvor čiji su vlasnici Nina i Zoran Jovanović. Dočekao nas je u Bilogorskoj ulici u Koprivnici, u omiljenoj vreći za spavanje u vanjskome kavezu gdje provodi velik dio dana, pokušavajući se sakriti od vrućine.
Iako se čini kako je u idealnome okruženju, i to ne samo za životinju, čim ga je Nina pustila shvatili smo kako u njemu čuči avanturistički duh zbog kojega je početkom kolovoza za njime pokrenuta potraga. Nestao je, sumnjaju kako se provukao ispod ograde. Svega jedan trenutak, u kojemu je Nina mislila da je kod Zorana u dvorištu, a Zoran bio uvjeren da se izležava unutar četiri zida pod budnim Nininim okom, bio je dovoljan da šmugne. Lukavac.
– Tu večer, kada je nestao, nazvali su me rekavši kako je ušao u tuđu kuću. Susjeda nije znala što je to, uplašila se, mislila je da je kuna. Ljudi nisu upoznati s afričkim tvorovima – prepričava nam Nina čijeg je mezimca napao susjedin maltezer što ga je primoralo da se zavuče iza televizora i čeka.
Upomoć je, potom, stigao susjed. Pokušavši ga uhvatiti u vrećicu, nemalo se iznenadio kada je Sebastian uskočio. Čudio se kako je tako pitom. Uspješni pothvat zaključen je puštanjem Sebastijana, čija je avantura nastavljena oko 22 sata te je do drugoga dana u podne tražio put kući. Umiljato stvorenje, srećom u nesreći, zavuklo se u šaht gdje ga je Zoran, znajući kako obožava skrovita i teško dostupna mjesta, pronašao.
– Bio je izbezumljen, preplašen, samo je spavao. Još se uvijek ponekad trzne kada mu priđemo s leđa – svjedoči Nina, otkrivajući hrabrost kao Sebastijanovu odliku koja ga, pokazalo se, može uvući u neprilike.
Potraga je, srećom, imala sretan kraj. Dobio je antibiotik, a ozlijeđeni rep dvaput je bio na tretiranju veterinara.
Skakuće, trči, istražuje, njuška i zavlači se.
Naše glavno pitanje na sami spomen tvora bilo je – smrdi li? Ne, ali ima specifičan miris na koji se brzinski priviknete, neovisno o učestalosti kupanja, govori Nina. Potrebno mu je redovito čistiti malene uši u kojima se lako nakupi prljavština, češljati ga, a svaka dva tjedna, loveći trenutak pospanosti, rezati nokte. Nijedan od tih procesa ne voli.
– Voli se kupati ako su mu zadnje cape vani, samo prednje mogu biti u vodi. Kupali smo ga u kadi, ni to mu se nije svidjelo – priča nam Nina, dragajući po kratkoj, tamnoj dlaki.
Kao da nije dovoljno što je presladak na prvi, drugi, peti i sedamdesetosmi pogled, službeni hrvatski naziv za afričkoga tvora jest pitoma vretica. Premda ga rijetki kao takvoga poznaju, umanjenica u imenu ilustrativno dočarava Sebastijana kao spretno, duguljasto, savitljivo biće sposobno u sekundi izmigoljiti iz ruke.
– Isprva je, s par mjeseci, bio jako agresivan. Afrički tvorovi mogu jako ugristi, čak probiti nokat. Potrebno je puno rada i strpljenja pri dresuri. Sada je pitom, možda i više od mačke – misli Nina, dodajući kako su tražili manju životinju, a da nije mačka jer je Zoran na iste alergičan.
Otkako su ga kupili od osječkog uzgajivača, izrastao je u punopravnog člana obitelji. Kastriran je i cijepljen, s njime u igri nema straha. Skakuće, trči, istražuje, njuška, zavlači se, u što smo se uvjerili pokušavajući ga staviti pred fotoaparat. Dao nam je trenutak i, nismo li stigli, otišao dalje svojim poslom. Djeca ga obožavaju. A on, čim ga igra umori, odlazi – spavati. Ponekad se šćućuri u jedan od dvaju kaveza. Ipak, omiljeno mu je mjesto desni kut boravka, odmah iza trosjeda gdje ga čeka meka dekica kojih ima cijeli bunt.
– Jednom je ukrao i u kut sakrio suprugov novčanik. Jedva smo ga pronašli – prisjeća se u trenutku dok Sebastian prati zvuk skvičanja žute gumene kosti, jedne od omiljenih igračaka.
“Po meni, afrički tvor nije kućni ljubimac za djecu.”
Jede suhu, specijalnu hranu. Dvaput tjedno Sebastijana počaste jetricama, a nedjeljom gušta u jajetu. Inače je isključivo mesojed. Kada bi ga se pitalo, gušio bi se u slatkišima koji, međutim, afričkim tvorovima ne odgovaraju. Teško probavljaju vlakna, pa ih valja izbjegavati.
– Stavili smo mu pijesak za mačke, zna da ne može izaći iz kaveza prije no što obavi nuždu. Kao mali, obavljao ju je posvuda – kazala je Nina, dokazujući kako je dresura itekako moguća.
Imali su gmaza, bradatu agamu, dok su sada vlasnici kameleona. Iako Sebastian nije bio u bliskome kontaktu s njima, valja reći kako takva životinjska zajednica nije imala poteškoće. Štoviše, ovaj je afrički tvor iznimno društven, čemu svjedoči i želja za igrom sa psom kojega je grickao i navlačio mu rep.
– S afričkim tvorom ima posla, posebno na početku. Po meni, nije kućni ljubimac za djecu – smatra Nina.
Pitate li se – da, vodili su ga u šetnju, što je izazvalo velik interes, kako mladih, tako i starih prolaznika. Zastali su, pitali o kakvoj je životinji riječ, podragali ga. Ali, s obzirom na to da vrlo lako skine ogrlicu, time i povodac, odustali su. Još jednom, lukavac!
Obožava stiropor čije komadiće još pronalaze po kući, iako su stvari raspakirali prije nekoliko mjeseci. Pogledate li, pak, u tegle s cvijećem obitelji Jovanović, vidjet ćete kamenje. Ono je obavezno jer, naime, Sebastian žudi za kopanjem. Lako je prepoznati kada je uzbuđen ili uznemiren, nuždu obavezno obavlja u kutu, prateći što se događa u okolici, a osvojit će vas uvaljivanjem u krilo, čak i prehladom koju lako pokupi. Možda jest bolestan, ali možete li zamisliti slađi prizor od afričkog tvora kako kiše?
Sebastijanu je pet godina. Životni vijek afričkoga tvora, odnosno pitome vretice, seže upravo od pet do deset godina. Nama se čini iznimno živahan, željan lutanja i proučavanja. Ne sumnjamo kako će Nina i Zoran u njegovu društvu uživati još barem toliko!
