Sedmogodišnja Tena Zebec iz Štaglinca jedva čeka krenuti u školu, sjesti u školsku klupu i upoznati svoju učiteljicu. U prvi će razred krenuti u koprivničku Osnovnu školu Braća Radić. Epidemiološke mjere zadnje su o čemu ova malena glavica razmišlja.
– Veselim se jer idu i moja dva prijatelja iz male škole, a najviše se veselim likovnom jer volim crtati – kazuje nam ona i pokazuje svoju pernicu s likovima Ane i Else iz popularnog Frozena.
No njenoj majci Tatjani najgora je neizvjesnost oko polaska u školu.
– Prvo prije dva dana kažu da se sigurno ide u školu pa sad opet da se još ne zna i da sve ovisi o epidemiološkoj situaciji. Svakako bih da mi dijete ide u školu, sjedne u školsku klupu, vidi učiteljicu i dobije dojam što je to uopće škola – kaže nam ona.
Napominje kako ona nije učitelj i puno truda i živaca im je uzela mala škola koja se dva mjeseca održavala preko viber grupe.
– Bilo je to stresno, ne mogu zamisliti da tako ide i u školu. Ja primjerice nemam talenta za likovni, kreativne izvedbe i sve nas je to iscrpilo – objašnjava.
Priča nam kako je danas u medijima vidjela fotografiju kako djeca sjede s maskama u klupama, za što misli da je van svake pameti i ne podržava eventualno uvođenje mjera nošenja maski u školama.
– Čitala sam i da bi trebali imati masku na putu od kuće do škole, ne vidim razlog čemu, možda u autobusu da, ali ovako nema smisla. Tena ju stavi kad treba, razumna je, prihvati, no da joj je ugodno, nije. I osobno kad već osjetim sama svoj izdah pod maskom dođe mi muka u dućanu i smatram da to nije dobro za djecu, da je više štetno nego korisno – mišljenja je Tatjana. Dodaje i kako ljudi ni nemaju novac za maske pa nose stalno iste što također nije dobro.
– Što se tiče socijalne distance, sigurna sam da škola nema uvjete za tako nešto, mogu ih eventualno staviti da sjede na metar razmaka. No što pod odmorom, pa neće valjda razdvajati djecu? Također nemaju kapacitet da odvoje svako dijete za vrijeme jela. Možda neka škola da, s malo učenika – objašnjava.
Priča nam kako u školi još nisu bili upisi pa ne znaju s kim ide u razred i tko će maloj Teni biti učiteljica.
– Obavili smo liječnički na Zavodu za javno zdravstvo, a na psihološki test nismo morali – kaže majka.
Što se pak financijskih izdataka tiče, oko polaska djeteta u školu, Tatjana kaže da gotovo nije ni osjetila da ima prvašića.
– Robicu za nju imam već dugo jer sam sve ranije dobila, djed joj je za rođendan kupio torbu, a pernicu također ima od ranije. Olakšanje je jer se knjige, radne bilježnice i pisanke dobivaju od grada, a ostalo ćemo joj kupiti po potrebi. Roditelji nakupuju puno toga što se reklamira po katalozima, a na kraju pola toga ne treba – govori Tatjana.
– Očekivala sam da će mi nabavka svega u kolovozu biti veliki stres i da ću damo hodati po trgovinama, no na kraju je sve bilo prilično bezbrižno – smije se ona.
Tena će u školu autobusom čije je stajalište 20 metara od njihove kuće, a pratit će ju majka.
– Problem je što će prvašići imati samo četiri sata, koji će im navodno biti i skraćeni, a autobus ide iza šestog sata, pa ako će morati čekati, otići ću po nju – objašnjava.
Tatjana napominje kako se nada da će Tena krenuti u školu te da su svjesni da u obitelji imaju kronične bolesnike, no opet, život za Tenu ne može stati.
– S tatom sam pisala brojke, znam i slova, a baki sam nacrtala sovu kako pleše na koncertu – smije se Tena i usput nam crta jednoroga, sretna jer uskoro za nju kreće jedno novo i uzbudljivo životno razdoblje.
