U koprivničkoj Općoj bolnici od jučer do danas preminulo je pet osoba s pozitivitetom na koronavirus. Na bolničkom liječenju danas je 78 pacijenta, a njih devet priključeno je na respirator. Ne možemo ni zamisliti s kakvim se simptomima, strahovima i neizvjesnošću nose pacijenti koji tamo leže, a što je najgore njihovi najmiliji ne mogu do njih i mogu se samo nadati da će se zdravi vratiti kući.
O njima brinu naši heroji, liječnici i sestre na Covid odjelu koji u odijelima, pod maskama i s vizirom provode radno vrijeme. Tješe jedni druge, svima je teško i svi se međusobno bodre i podižu kada misle da više ne mogu.
Kako funkcionira Covid odjel provjerili smo kod ravnatelja Opće bolnice Dr. Tomislav Bardek Koprivnica Mate Devčića. Oko podneva nas je otpratio do ulaznih vrata Odjela na kojem se već mjesecima liječe najgori slučajevi oboljelih od koronavirusa.
Boce s kisikom stalna su potreba
Razgovarali smo s voditeljicom tima na Covid odjelu medicinskom sestrom Natalijom Pintar i dežurnom liječnicom Sandrom Vukojan. Njih dvije spremno su izašle u hodnik i na sigurnoj udaljenosti podijelile s nama pojedinosti iz njihove svakodnevice, dok pacijente, zbog zaštite identiteta, ali i sigurnosti, nismo fotografirali.
Dok razgovaramo, pored nas u zaštitnim odijelima u zgradu se unose nove boce s kisikom. U ovoj “rundi” njih 24 komada. Prosječna je to doza koja će potrajati otprilike tri dana, do nove pošiljke, koju će osoblje ponovo naručivati u dogovoru s tehničkom službom.
– Mijenja se jer u nekim prostorijama nemamo dovoljno izvoda u zidu koliko imamo pacijenata – pojašnjava nam liječnica usput. Razgovor ubrzo prekidaju zaposlenice bolnice koje su došle preuzeti otpad, ali i gospođa koja je dovezla kolica s današnjim ručkom.
Sve oko zgrade funkcionira normalno. Jedino znakovi na vratima upozoravaju na to da je ulazak u nju strogo zabranjen.
Mlada i uigrana ekipa
Natalija Pintar, voditeljica je tima na Covid odjelu koji broji trideset sestara, no brojka varira s obzirom da je netko uvijek na bolovanju.
– U jutarnjoj smjeni nas je najviše, oko desetak, popodnevna osam, noćna broji četiri do pet – pojašnjava voditeljica s 15 godina iskustva rada na odjelu Infektologije.
U proljeće kada je sve krenulo, Covid bolesnici smještali su se na odjelu interne, no kako im se broj povećavao, širili su se na plućni, koronarni, a onda su se od listopada svi preselili u novu zgradu dnevne bolnice.
– U početku je bilo teško jer nismo puno znali o ovoj bolesti, koliko će biti pacijenata. Bilo je teško i zbog preseljenja, trebalo je sve to posložiti da funkcionira. Sad smo se ušaltali i funkcioniramo dosta dobro. Mlada smo ekipa, složena od ljudi iz cijele bolnice, po potrebi se rotiramo tako da nisu stalno isti ljudi u Covidu – kaže nam Natalija.
Odjela ne skidaju po nekoliko sati
Kako se nose sa stresom kojem su izloženi već mjesecima, pitamo.
– O stresu ne razmišljamo. Raditi se mora. Imamo zvanje koje smo si sami izabrali. Snašlo nas je ovo ovdje kao i svugdje drugdje – veli voditeljica Natalija.
Kad dođe na posao, ulazi u Covid odjel, kontaminirani dio, i navlači na sebe odijelo koje onda ne skida sa sebe nekad i po šest sati.
– Navikli smo već, više ni ne osjećamo maske, nije nam problem. Veći je problem vizir koji se magli, naočale ako ih imamo, duple rukavice koje povremeno navlačimo. No, ponavljam, već smo se navikli i nije tako teško kao što je to bilo pred koji mjesec – priča.
Na ovom odjelu nema pravila oko prijema pacijenata. Nekad ih bude desetak, no nema dana da ne dođe nitko novi.
Jesu li ljudi svjesni opasnosti ili još uvijek negiraju da bolest postoji, pitamo.
Tko dođe k nama, itekako vjeruje da bolest postoji
– Ti koji dođu k nama već jako vjeruju da bolest postoji jer svi imaju simptome. K nama ne dođe nitko bez simptoma, ili imaju temperaturu ili imaju probleme s disanjem – objašnjava nam sestra koju zbog odijela koje nosi teško možemo razlikovati od ostalih kolegica joj na odjelu. No, kako bi ih pacijenti razlikovali, svatko ima ispisano svoje ime na zaštitnoj opremi.
– Čudni smo im, dok se ovako pred njima pojavimo svi smo isti, no uvijek im se zato predstavimo. Neugodnosti nema, ljudi su realni, svjesni da je to takva situacija, a mi smo im jedina pomoć i zato su nam svi redom zahvalni i dive nam se – kaže sestra Natalija.
Struktura pacijenata unatrag nekoliko mjeseci se promijenila. U ovom jesenskom periodu, drugom valu, ima puno više mlađih osoba nego je to bilo na proljeće. Najmlađi pacijent koji je bio liječen na koprivničkom Covid odjelu bio je 1984. godište.
Najgore je što nema posjeta
Najteži dio koji pacijentima pada je taj što nema posjeta, njihovi najbliži ne mogu do njih.
– No, i u takvim su situacijama realni, prihvaćaju situaciju, a mi se trudimo i tu pružiti im podršku i utjehu kakvu možemo – pojasnila je Natalija Pintar te na kraju dodala da iako svakodnevno već mjesecima rade u izvanrednim uvjetima i pod ne baš uobičajenim pritiskom, ekipa s Covid odjela ne podliježe stresu.
– Mlada smo ekipa, jedni druge bodrimo. Kad jedan “padne” drugi ga digne, nitko nije psihički potonuo. Podrška smo jedni drugima i uvjereni da sve ovo ne bude još dugo trajalo – zaključila je na kraju.
Liječnica Sandra Vukojan objasnila nam je da je Covid odjel raspoređen na četiri etaže, pacijenti su razmješteni u intenzivni i poluintenzivni dio, gdje su oni s nešto lakšim simptomima.
Kad se spoje na respirator, šanse za opravkom nisu velike
U poluintenzivnoj ih se spaja na uređaj koji prethodi respiratoru.
– Ti su pacijenti na visokim protocima kisika, trenutno ih imamo tri. Ako im se stanje pogorša iduća je stepenica intenzivni Covid odjel i respirator – pojašnjava. Nakon što pacijent bude spojen na respirator, šanse da se oporavi nisu mu baš velike.
– Mali broj ljudi se oporavi, oni koji su na respiratoru su već slučajevi teške pneumonije od kojih se teško mogu oporaviti – veli liječnica.
Liječnički tim Covid odjela trenutno je kompletiran. Najviše je internista. Zdravi i mladi su ovdje, a stariji kolege ili oni koji imaju neke kronične bolesti, vode odjel Interne.
– Naporno je, ali zasad se nosimo. Pomažu nam drugi specijalizanti i doktori drugih struka koji nam uskaču po noći i popodne, dok smo mi pripravni 24 sata jer su to internistički pacijenti koji zahtijevaju internističku skrb – pojašnjava liječnica te dodaje kako jednom kad navuče na sebe zaštitno odijelo u njemu ostaje gotovo cijeli dan.
– Moram priznati da izađem van do zahoda i popiti vodu, pola sata si uzmem pauze jer ne mogu ovako izdržati baš osam sati – priznaje.
Svaki dan netko umre
Nose li posao u svojim glavama doma ili se ipak uspiju isključiti kad za sobom zatvore vrata odjela, pitamo.
– Kako koji dan. Ako je tu mirno onda smo i mi mirni, ako imamo komplicirane pacijente stalno zovemo kolege i provjeravamo kako je, jesu li uspjeli što riješiti. Imali smo u jednom danu šest umrlih, to je bio najgori dan, ali svaki dan umre netko jer imamo teške pacijenti od 90 godina s različitim bolestima i komorbiditetima. Borimo se kako znamo i možemo s bolešću i posljedicama koje ona nosi – rekla nam je na kraju.
