Advent ili došašće vrijeme je u kojem se vjernici pripremaju za blagdan Kristova rođenja, Božić.
Svaku nedjelju na adventskom vijencu, koji oblikom ukazuje na neprekinuto ponavljanje, odnosno vječnost, palili su svijeće koje simboliziraju stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i prestanak, odnosno dolazak istinskog svjetla: Isusa.
Gordana je ostala sama sa sedmero djece
Mnogobrojnu kršćansku obitelj Havaić koja živi u Čukovcu, nedaleko Ludbrega, posjetili smo posljednju nedjelju došašća, jer, ono nije samo vrijeme radosnog iščekivanja. Advent su ljudi koje primamo sa srcem, a složna obitelj pokazala nam je istinski duh koji je svjetliji od svake svjetiljke.
Gordana Havaić patronažna je sestra u Domu zdravlja u Koprivnici i majka četvorice sinova i triju kćeri: studentice Judite, srednjoškolaca Andrije i Petra dok Ivan, Marija, Jakov i Monika polaze osnovnu školu. Od smrti supruga Zorana, kada je ostala sama sa sedmero djece, prošlo je, kaže, više od pet godina.
Zoran Havaić bio je vjeroučitelj u osnovnoj školi, a osnovao je Pjevačko društvo mladih Trinitas, koje djeluje i danas.
– Zoran je bio član jednog duhovnog zbora u Zagrebu, vidio je kako su mladi zadovoljni i koliko se njih okuplja u crkvi. Ideju je iznio župniku kojemu se svidjela, jer nešto takvo u Ludbregu nije postojalo. Okupilo se tada puno zainteresiranih, četrdesetak školaraca i studenata. A i Isus je želio da svi budemo braća i sestre, da se družimo i volimo, da jedni druge cijenimo i poštujemo – prisjeća se Gordana.
Ne prođe dan da ne spomenu pokojnog oca Zorana
Ne prođe dan da ga djeca i Gordana ne spomenu, jer poslovica kaže da je čovjek živ onoliko dugo koliko obitelj o njemu priča. U početku, govori, nije bila svjesna situacije koja ju je snašla, ali s vremenom naučila je živjeti s boli, zaokupila se s obavezama i aktivnostima.
– Kako su djeca rasla, obaveza je bilo manje, a ja sam dobila priliku susreta sa samom sobom. Velika podrška bila mi je prijateljica koja mi je ukazala da sve počinje i završava s ljubavi. Znam da nisam sama, da je kraj mene Otac Nebeski koji me čuva i hrabri. Tu je moja velika obitelj, ali i ljudi dobrog srca koji mi pomažu, i Bogu hvala na tome – kazuje Gordana puna vjere, jer molitva i odlazak na svete mise temelj su na koji nadograđuje sve ostale vrijednosti i usmjerava djecu.
– Zoran i ja odabrali smo život i odlučili se za veliku obitelj koja nam je uvijek bila nadahnuće. Ono što smo zajedno gradili i učili djecu, bilo je jednostavno. Htjeli smo pokazati kako se ne trebaju bojati ljudi koji im mogu, u prenesenom smislu, uništiti tijelo, već da su puno opasniji oni koji im mogu uništiti um i način razmišljanja – ističe.
Danas se izgubio osjećaj za bližnje i smisao Božića
Djeci nastoji svojim primjerom pokazati kako se živi, a ne govoriti kako bi trebali živjeti.
– Odgoj nije lak, ali pouzdanje u Gospodina, koji je moja sigurna luka i oslonac, daje mi snagu za dalje. Postoje dani kada su nervozni, kada vlada napetost, posvađaju se… U takvim trenucima Gospodin mi daje vjetar u leđa i odgovor u molitvi: “Proći će. Odrast će u dobre ljude, ovo je samo faza.” Svakodnevno im ponavljam da uvijek moraju znati tko su i kome pripadaju kada ih ovozemaljski svijet odbaci – izgovara puna optimizma.
U današnje vrijeme pomalo se izgubio osjećaj za bližnje, za druge, i sam smisao Božića. Duh materijalizma uvukao se u svakodnevicu.
– Djeca su skromna, znaju cijeniti to što imamo, a živjeti bez onoga što nam nije toliko potrebno. Srednjoškolci dobivaju stipendiju od grada Ludbrega – kaže Gordana koja dolazi iz kršćanske obitelji za koju je vežu lijepe uspomene.
– Kad pomislim na Božić sjetim se užurbanosti majke i bake koje su svaki obrok toga dana pripremale s velikom ljubavlju. U mislima je radost oca koji nosi bor u kuću. Da je suprug Zoran živ, sigurno bi rekao isto, jer i njega su vezala radosna sjećanja na obiteljsku kuću i božićne dane. S puno ljubavi prepričavao je običaje, a djeca su to upijala. Željeli smo iskustvo slavljenja prenijeti na našu malu obitelj kako bi i djeca s ljubavlju prepričavala sjećanja iz svog djetinjstva – otkriva.
Obitelj Havaić podijelila je s nama kako su se pripremali za iščekivanje najvećeg kršćanskog blagdana.
Molitva nam je temelj za svaki dan pred nama
– U adventsko vrijeme promišljamo i pripremamo se za susret sa samima sobom. Započinjemo s ispovijedi, a obiteljska molitva nam je temelj za svaki dan koji je pred nama.
Svakodnevno idu na zornice
Vrijeme je to kada svaki slobodni trenutak koristimo za izrađivanje nakita za bor, ali i međusobno zbližavanje. Polazila sam zanimljivu radionicu decoupage tehnike, odnosno umijeća oslikavanja ukrasnih predmeta salvetama pa sam to prenijela na djecu – kaže radosno Gordana.
U vrijeme došašća u zoru služe se rane jutarnje svete mise, zornice. Vrlo su raširena pobožnost u sjevernim hrvatskim krajevima, a simboliziraju budnost kršćana u vrijeme priprave za Božić.
– Bilo nam je teško ustati, no znamo da to ne činimo za sebe, nego za Boga. Sadašnje zornice nisu kao i prijašnjih godina. Tada bismo se poslije podružili u Pastoralnom centru, ugrijali toplim čajem, svježim klipićem iz pekare i krenuli u školu. Zbog koronavirusa, nije kao nekad… – priča Ivan.
Molitvom se povezuju s obitelji
Judita je odlučila provesti mali izazov pripreme kako bi dočekala najradosniji blagdan. Osim misa zornica na koje odlazi od osnovne škole, odlučila je odvojiti citat iz evanđelja koje se čita točno određeni dan, a da je dotaknuo njezino srce.
– Na aplikaciji Nova Eva uzela sam po jedan citat sveca ili blaženika te ga napisala na papir i opisala provedeni dan. Trudila sam se da u svakom danu bude nešto novo, htjela sam utjecati, možda, na nečiji život molitvom ili razgovorom. Tijekom dana promišljala sam o evanđelju i izmolila krunicu. Kada sam u Zagrebu jer studiram, molitvom se osjećam povezana s obitelji – kazuje nam.
U kuću nose slamu, kruh, svjetlo
Jelku kite na Badnjak kad stignu s polnoćke, a jaslice postavljaju najmlađi članovi na sam Božić, jer je tada rođen Isus. Stariji članovi pomažu majci Gordani u pripremanju večere.
– Idemo na dječju polnoćku, a kad se vratimo ne palimo svjetla. Sestre i majka uđu u kuću, a mi dečki ostanemo vani. Kada ulazimo, unosimo slamu, kruh, svjetlo i kukuruz te “bajamo”. Nakon toga se pomolimo, zatim kitimo jelku, slažemo jaslice i gnijezdo na stolu, pripremamo se za večeru. Nakon večere svatko donese svoj poplun ili deku pa spavamo na kutnoj garnituri. Naravno, bilo je lakše kada smo bili manji, a mi veći više ni ne spavamo. Kuću ne metemo sve do blagdana sv. Stjepana – otkrio nam je Petar običaje u obitelji.
Kristov rođendan, dan kada je Sin Božji postao čovjekom, za obitelj Havaić poseban je dan kada je sve drugačije, a nastoje ga provesti u zajedništvu koje tijekom godine ne uspijevaju ostvariti u potpunosti zbog školskih i životnih obaveza.
Božić izgleda posebno, čarobno i ispunjeno
– Osim što svojim očima možemo doživjeti ponovno rođenje Spasitelja, imamo priliku i sami biti ponovno rođeni u njegovoj milosti. Cijeli nam dan izgleda posebno, čarobno i ispunjeno, jer Božić je vrijeme mira. Ujutro doručkujemo, zatim igramo društvene igre, kartamo, pjevamo, razgovaramo, izmjenjujemo šale, a potkrade se i pokoja svađa. Gledamo film koji smo možda gledali nekoliko puta, jer nam je super. Drugačije je, jer se taj dan u godini pretvaramo da vrijeme stoji, sve je nekako ležerno. Kuća nam miriši na bor, slamu, cimet, naranče i osvjetljena je mnoštvom lampica. Osjećaj je kao da smo u samom Betlehemu – opisali su nam obiteljski Božić Judita, Marija, Monika i Andrija koji izrađuje makete, programira, trenira nogomet i glazbeno je nadaren.
Obitelj Havaić aktivno je uključena u život župne zajednice. Sinovi ministriraju i pomažu župniku, kćerke pjevaju u zboru i sviraju flautu. Judita i Andrija članovi su Kursiljo pokreta koji promiče radosno kršćanstvo, Kursiljo su animatori, ali i župni te biskupijski.
– Nastojimo privući mlade koji lutaju u ovom svijetu punom izazova, razumjeti ih i svojim životom biti primjer slijedeći Njega – otkrivaju.
Pritisak društva vreba sa svih strana
Živimo u izazovnom i prevrtljivom vremenu, a pritisak društva vreba sa svih strana, ukazujući nam na “standarde” prema kojima se očekuje da živimo, kaže Gordana. Uvukao se u ljude i strah od susreta s čovjekom zbog mogućeg prenošenja koronavirusa.
Samo sam žena koja na leđima nosi obitelj prema cilju
– Bitna mi je osobna molitva i razmatranje Svetog Pisma. Tada predajem Gospodinu sve brige. Nije lako, padam i dižem se. Samo sam žena koja na svojim leđima nosi obitelj prema cilju, a to je vječnost. Imam kušnje, borim se sa samoćom. Teški osjećaji dođu i prođu, ali približe me Gospodinu u molitvi. Pouzdanje mi daje snagu za životom, jer znam da nisam sama – otkriva.
Ipak, na kraju dana, smatra da čovjek sam odabire hoće li se prepustiti negativnostima i dozvoliti da ga “tama” svijeta prigrli, ili će okrenuti svoj pogled prema gore…
– I osim zvijezda i vedrog neba vidjeti Njegovo lice i osjetiti snagu koju mu On daje. Nećemo uvijek dobiti odgovor koji želimo, ponekad će taj odgovor biti samo: “Vjeruj mi!”. I to je ono što je ključno na kraju dana. Vjera i poslušnost – poručuje Gordana Havaić.
Poruke djece:
Ljudima bih poručio da žive svaki dan kao da im je posljednji i da nikad ne odustaju od svojih snova. Jer život je nepredvidiv, u treptaju oka sve se može promijeniti. Uvijek se moramo truditi i davati 101% sebe. (Andrija, 17)
U životu svatko ima svoje granice, ali uz Boga i vjeru sve granice se mogu pomaknuti. (Petar, 15)
Nije vrijedno odustati od cilja koji želimo ostvariti samo zato što nam se čini težak i nemoguć, jer poslije svakog pada dolazi sunce. (Ivan, 14)
Istina je, prošli smo kroz svašta i doživjeli bezbroj uspona i padova, ali uvijek smo se pouzdali jedni u druge i u zajedničku molitvu koja nas je vodila. Sami nastojimo svojim primjerom dotaknuti druge da osjete neizmjernu Božju ljubav. Ako naša priča ovoga Božića dotakne i promjeni nečije srce, neka to bude Njemu na slavu. (Judita, 19)
