Patuljasta stabalca smreke, čempresa, graba, lipe, javora, brijesta, hrasta… visine od 30 do 60 centimetara, mogu se vidjeti u dvorištima kuća, na balkonima ili terasama. Te žive skulpture, njih 50-ak, svoj su dom našle i kod zaljubljenika u prirodu i drveće, Ludbrežanina Aleksandra Horvata (55).
Nastala su neobičnom formom uzgoja i oblikovanja koja potječe iz Kine, ali ime dobiva u Japanu. Zove se bonsai, a dolazi od riječi bon i sai što znači plitka posuda plus drvo, odnosno zajedno: malo stablo koje raste u posudi.
– Bonsai je spoj hortikulture i umjetnosti, a bonsaist umjetnik koji oblikuje drvce koje je, na neki način, kopija velikog u prirodi. Cilj je napraviti živu skulpturu koja ima sve karakteristike starog drveta, ali je malo: fine sitne grančice, sitno lišće, bazu, korijenje… – kaže Aleksandar.
Poticaj da se počne baviti ovom umjetnošću, dogodio se 1998. godine na haiku večeri kad je jedan umjetnik izložio svoja bonsai drvca.
– Zainteresirao sam se i počeo proučavati dostupne izvore koji su, tada, bili skromni, ali 2012. bilo je više literature pa mogu reći da sam se od te godine, zapravo, počeo službeno baviti ovim hobijem. Proučio sam sve dostupne knjige i pogledao videa na koja sam naišao – govori.
Za uzgoj bonsai drvca, osim vrtlarskog umijeća, kaže Aleksandar, potrebna je i kreativnost. Zato je važno znati sve o održavanju, njezi i brizi kako bi drvce opstalo i zadovoljno živjelo. Biljku je potrebno svakodnevno zalijevati, krošnju pažljivo i prikladnim metodama orezivati, oblikovati i ožičavati grane i deblo kako bi se formirao željeni oblik, povremeno presađivati u poseban supstrat i odgovarajuću plitku posudu s velikim rupama.
– Drvo uči strpljenju, jer to je hobi kojim se čovjek može baviti samo brzinom kojom drvo raste pa je vrlina svakog bonsaista strpljivost. Kao i kod velikog drveća, potrebne su godine da bi drvo postiglo željene karakteristike i formu. Za lijepo drvce, koje se može vidjeti na izložbama, potrebno je otprilike 10 do 15 godina kultiviranja. To je jako spor proces – otkriva.
Bonsai se može postići uzgojem iz sjemena, reznica, iz rasadnika ili, primjerice, kad se prolazi šumom, jer umjetnici bonsaija iz prirode uzimaju drveće s rubova šuma…
– Tamo gdje je krčevina, pa je ostala mladica male bukve, sva oštećena, neobična, što više nikakva, to je bonsaistu kvalitetniji i interesantniji primjerak. Dakle, ono što šumari odbacuju, smatraju korovom i zovu “posrnula stabla”, to mi tražimo. Drvo koje najgore u šumi izgleda, zakrivljeno je, najbolji je materijal za bonsai. To je najpopularniji način uzgoja, takozvani yamadori, odnosno drvo koje je uzeto iz prirode, divljine – otkriva nam Aleksandar neobičnosti uzgoja bonsai stabalaca.
Ljudi koji se bave ovim hobijem, amaterski ili profesionalno, nema puno. No, prošle godine se skupila grupa entuzijasta koja je proteklih pet godina u Ludbregu organizirala bonsai izložbu pod nazivom Svijet minijaturnog drveća. Prva je održana u cinktoru ludbreške crkve, a potom je preseljena u atrij dvorca Batthyany. I tih pet godina zajedničkog djelovanja ponukala ih je da svoj rad nastave kroz udrugu.
– Osnovali smo Bonsai udrugu Sjeverozapad koja okuplja 16 članova iz četiri okolne županije. Mi smo ljubitelji drveća, šuma, prirode uopće, pa djelujemo i na području ekologije. Želimo unaprijediti svoja znanja, ali i organizirati radionice i predavanja s osnovama bonsai tehnike oblikovanja, kako bi polaznici dobili savjete za uzgoj te dohvatili stručnu literaturu – kaže Aleksandar koji je i predsjednik ove hobističke udruge.
Kad se u bonsai ulože godine i godine ljubavi i strpljenja, valja ga i pokazati. A za pravu izložbu, ističe, da bonsai treba stilizirati.
– Bonsai stilovi se razlikuju, ali se uglavnom sastoje od uspravnih, kosih, oblika metle, vjetrom nošenih, sfrkanih, polukaskadnih i dvostrukih debla. Također, ovisno o stilu, valja odabrati prikladnu posudu. Za izložbu drvce treba premjestiti u keramičku posudu koja je dosta skupa. Jer, posuda za bonsai je kao rama za sliku, dakle dodana vrijednost – pojašnjava.
Zato za odabir posude postoje i neka nepisana pravila.
– Drva su podijeljena po snazi na ženskasta, poput breze, lipe… i muškasta, kao javor, hrast… Breza je elegantna, viseća, pa tužna vrba, one se lelujaju, hrast je muževan i prkosi vjetrovima… Zato uvijek ide u četvrtastu posudu, jer ga je smiješno vidjeti u ovalnoj. To je kao da si je muški štikle obuo. Okrugle i ovalne forme su više ženskaste, jer nema kutova. Četvrtaste i trokutaste su više muške, jer djeluju masivno. Važno je uskladiti i boje da bi se estetski dobio cjelokupni sklad – otkriva Aleksandar male tajne.
Osim što uzgaja bonsai, voli fotografirati, plesao je 20 godina u KUD-u, ali i piše. Kaže da je velik poklonik kajkavskog jezika na kojem se voli izražavati te je autor zavičajne zbirke poezije Grad v sredini sveta koju je objavio 2018. godine.
– Volim biti društveno aktivan, volonter sam knjižnice, vodim razne programe i trudim se koliko mogu doprinijeti društvenom i kulturnom životu grada. U program bonsaističke udruge želim uključiti i djecu iz vrtića. Ideju Drveće priča zamislio sam kao živuću “lutkarsku” predstavu za koju ću napisati tekst. Namjera je najmlađe odmalena odgajati da drveće treba cijeniti i poštovati – zaključio je Aleksandar Horvat.
