Za deset godina malo će se Picoka sa sjetom, ako uopće, sjećati sezone 2020./2021. tijekom koje se njihov Graničar sa susjednim, virovskim Podravcem u ligi za ostanak borio za bijeg s dna ljestvice i izbjegavanje pada u rang niži od Treće HNL Sjever. Ili će barem zaboraviti na rezultatski dio, dok će istovremeno, pet-deset minuta pred početak neke buduće utakmice, u tko zna kakvoj ligi, dvojica lokalaca uz pivo na tribinama ŠRC-a prepričavati kako su u toj, pandemijom obilježenoj godini, postavljeni temelji aktualne svlačionice.
Tko zna, daleko je to sve. Samo zamišljamo.
Bilo kako bilo, Graničar se s poprilično zelenom ekipom našao u sjevernoj grupi trećeligaškog nogometa. Prelazak iz juniorskog u seniorski nogomet zahtjevan je sam po sebi. Igrate li, usto, odgovornu poziciju, situacija se dodatno komplicira. Potvrdio nam je to i Rok Jendrašic (19), domaći dečko iz đurđevačke Podravine koji dres Graničara nosi odmalena, od vrtića.
– Moja generacija jedna je od najboljih u povijesti kluba, što smo pokazivali osvojenim trofejima u mlađim kategorijama – odmah, na početku prvoga intervjua, kaže Rok.
Iako sramežljiv, svjestan je kako su njegove riječi točne, što je potvrdio podsjetivši na prošlogodišnji povijesni uspjeh juniora, čiji je kostur činio, a koji se odnosi na plasman u četvrtfinale Hrvatskoga kupa, među osam najboljih ekipa cijele Hrvatske. Ondje su, posve očekivano, poraženi od moćnog Osijeka, iako to ne umanjuje uspješni put na kojemu su, recimo, pobijedili susjedni Slaven Belupo.
Možemo i moramo biti stabilan trećeligaš, veli Rok
U treću ligu gurnuti smo kao jako mlada momčad, što za nas nije nimalo lak zadatak, komentira u prezentu Jendrašic sa sigurnošću nastavljajući kako vjeruje u kvalitetu igračkog i trenerskog kadra, time i u ostanak.
– Možemo i moramo biti stabilan trećeligaš – veli.
Otkako je sa šest-sedam godina ušao u đurđevački klub, vodila ga je i oblikovala nekolicina trenera. Onaj tko mu je objasnio osnove trčanja, kretanja ili, recimo, udaranja lopte bio je Dražen Fusić, da bi usvojene postulate nadogradili Krešimir Maronić, Josip Marenić, Zoran Suzić te Dario Brgles i, danas, Vjekoslav Vučeta. Uz potonji dvojac upoznao se sa seniorskim uzrastom.
– Dosta sam se promijenio. Na početku sezone baš i nisam bio siguran. Sada sam, pak, u prvoj postavi. Uložio sam velik trud, nadam se boljim rezultatima – govori ovaj student Fizioterapije u Vukovaru koji gotovo živi na relaciji Podravina – Slavonija i koji, shodno tome, formu održava ponajprije individualnim radom.
– Raspoređeni smo po gradovima, dosta nas studira. To nam je velik problem. Ali, pronalazimo načine kako održati kondiciju – nadopunjuje.
Više od svega voli dati dobru dijagonalu
Da su juniorski i seniorski nogomet nebo i zemlja rečeno je valjda milijun puta. Slaže se s time i Rok, iako je, po svemu sudeći, uspješno uskočio u kopačke velikih momaka.
– Nogomet nije isti, puno je agresivniji s više duela i trčanja. Opušteniji sam, sigurniji na juniorskim utakmicama, ondje imam više prostora. Ipak, smatram da ide dobrim tokom – misli Jendrašic te otkriva kako ga motiviraju ogledi sa suparnicima od kojih nekolicina u nogama ima iskustvo Druge, čak i Prve HNL.
Odgovornost spomenuta na početku teksta odnosi se na zadatke koje obavlja kao zadnji vezni igrač Graničara, kao šestica. Baš ondje, u srcu travnjaka, ima puno duela i trčanja. Malo naprijed, za sekundu natrag, a opet daj pokreni napad. Kako bismo slikovito saznali kakvome nogometu teži, pred Roka stavili smo dva veznjaka – N’Gola Kantea i Andreu Pirla.
– Razigravač sam, volim dati dobru dijagonalu, asistirati pa i zabiti, čega je ipak manje. Odlazak naprijed namijenjen je prednjim veznjacima i krilima – govori Rok, inače navijač Chelseaja.
– Klub za koji navijaš ne možeš promijeniti! Znaš kako se kaže, sve se može promijeniti, čak i vjera, ali klub ne – šali se Rok, svejedno potvrđujući kako isto vrijedi za njegov Graničar.
Verni pevcu i Đurđevcu, i mi Picoki
Nije mogao dovoljno nahvaliti uvjete koje imaju. Jedan od najmodernijih stadiona Treće HNL, naglašava. Ne čudi, stoga, što mu na umu nije napuštanje kluba, potraga za novom sredinom.
Tko zna, možda će ona dvojica navijača s početka, s pivom u šapama, u proljeće 2030. sjediti na ŠRC-u, i za deset godina gledati Jendrašica. Daleko je to sve. Samo zamišljamo.
– Ne razmišljam o transferu. Želimo izboriti ostanak i klub pretvoriti u stabilnog trećeligaša. Verni pevcu i Đurđevcu, i mi Picoki – očito ponosan zaključuje s uzvikom.