Kao mladi momak, Ivica Ferenčić (53) u jugoslavenskoj vojsci regrutiran je među strijelce. Njegov se život činio u redu i dok je bio u Hrvatskoj vojsci pa kasnije radio u koprivničkoj tvornici obuće. Dioptrija od -3,5 nije mu stvarala nepremostive probleme.
– Osjetio sam kako nešto nije u redu s mojim vidom. Naočale mi više nisu odgovarale – prisjeća se 2007. godine.
Otišao je oftalmologinji.
– Morate ići u Vinogradsku bolnicu u Zagreb na dodatne preglede kako bismo ustanovili slaže li se moj nalaz s onim drugoga liječnika – najavila je liječnica.
Ustanovili su kako je riječ o degeneraciji makule. Otopio se pigment u centru oka.
– Otada sam se mučio. Radio sam još tri-četiri godine, nakon čega sam morao u invalidsku mirovinu – dodaje.
Na posljednjem Europskom prvenstvu osvojio je četiri zlatne medalje
Danas okolinu prati tek periferno. Nije i neće očajavati, iako bi bilo očekivano i apsolutno razumljivo. Prihvatio je situaciju. Zamislite, puna četiri desetljeća vidio je sasvim normalno. A onda odjednom gotovo potpuni mrak, tek tih mizernih tri posto vida što mu je ostalo. Razgovarate li s njime, ne gleda vas direktno jer ste mu mutni. Zna da ste osoba, ne i koja.
– Ne javiš li mi se, proći ću pored tebe, možda pozdraviti, s time da neću znati tko si – govori nam.
Razgovarate li s njime, shvatit ćete kako ga životni duh nije napustio.
– Ne razmišljam o svojem vidu. Prilagođavam se. Idem, idem, idem! Ne znam koliko vi dobro vidite. Moj vid, ovo što mi je ostalo, za mene je super – iznenađuje nas, pomalo impresionira.
Na nedavno u Koprivnici održanom Europskom prvenstvu za slijepe i slabovidne Hrvatskoj je osigurao četiri zlatne medalje! Dvije godine ranije jedno drvo, kako zove čunj, dijelilo ga je od sjajnijih medalja, od srebra. U tome se vidi s kakvim žarom, s kakvim sportskim motivom Ferenčić frče kugle. Nije dovoljno nastupiti, čak ni osvojiti broncu i ponosno otići kući. Ne, ne, ipak je on kvalitetni sportaš prve kategorije. Izvanrednim postignućima zaslužio je trenericu, i to u vidu Liljane Picer, kao i asistenta-dodavača.
Koja je razlika između kuglanja zdravih te slijepih i slabovidnih osoba
Objasnio nam je kako se u klasičnome kuglanju baca u 15 punih, čemu slijedi 15 čišćenja. Slijepi i slabovidni kuglači gađaju samo pune. Čim kažemo slijepi i slabovidni, jasno je kako ne vide svi jednako. Podijeljeni su u tri kategorije, o čemu odlučuju oftalmolozi: B3, B2 i B1. B3 natjecatelji gađaju najbliže videćim kuglačima. Mogu iz tri koraka, s jednom rukom bez asistenta ili s dvije ruke. Postotak njihova vida omogućava im da samostalno shvate koliko su srušili. Ferenčić je u B2. Status mu je na četiri godine utvrđen klasifikacijom u Rumunjskoj. Mora bacati iz jednoga koraka s jednom ili dvije ruke, a ima i opciju stajati na mjestu dok mu asistent dodaje kugle i govori što je srušio. Preostala je B1 kategorija potpuno slijepih natjecatelja. Svi kreću iz iste pozicije, zbog čega preko očiju imaju povez. Kugle koje im asistenti dodaju rolaju s mjesta.
– Bilo je strašno. Imao sam četrdesetak promašaja! – smije se Ferenčić dok priča kako se uopće prije deset godina našao u kuglanju.
Čim je primio dijagnozu, uključio se u Udrugu slijepih Koprivničko-križevačke županije, čiji je danas predsjednik. Nedugo zatim postao je i dio Športske udruge slijepih Podravina. S kuglanjem ga je pobliže upoznao pokojni član Franjo Polančec.
– Točno se sjećam, u B3 kategoriji na prvome natjecanju srušio sam 430 čunjeva – vrti po glavi pa izbacuje točan podatak.
Prijelomnom točkom mogli bismo označiti odlazak u Zabok. U gradu Krapinsko-zagorske županije upoznao je Marija Muškardina. Legenda kuglanja za slijepe i slabovidne pozvala ga je i uputila: “Kada kuglaš, raširi prste i pruži ruku!”
– ŠUS je tada bio na niskim granama glede kuglanja. Nije mi imao tko pokazati osnove – govori višestruki osvajač medalja koji je nakon razgovora s Muškardinom ušao u dubinu sporta.
Ferenčić: Sve je manje slijepih sportaša
Županijska Udruga slijepih i slabovidnih broji 180 članova, od čega je trećina stalno aktivnih. ŠUS ih, pak, ima 30-ak. Uz kuglanje, mogu se baviti radiogoniometrijom, šahom, streljaštvom, pikadom…
– Nažalost, sve je manje slijepih sportaša jer je potrebno uložiti puno vremena, truda i novca. U Koprivnici nemamo javni prijevoz. Ipak je potrebno doći iz Koprivničkog Ivanca, Đelekovca, Peteranca, Virja i drugih mjesta. K tome, slijepe osobe trebaju pomoć, a volontera je sve manje – ukazuje Ferenčić na probleme koji govore kako nije problem u želji i volji slijepih i slabovidnih, već u organizaciji, pri čemu je zahvalan županijskom Kuglačkom savezu na mogućnosti korištenja koprivničke kuglane.
Na tome tragu, u Koprivnici je prometna situacija za slijepe i slabovidne po njemu zadovoljavajuća. Na svemu novome što se gradi ili adaptira, članovi udruge traže za vlastito kretanje potrebne dodatke poput taktilnih staza. Križevci i Đurđevac, smatra, nisu na istoj razini, premda tvrdi kako i s njima redovito razgovaraju.
Svjestan je kako se bez novca ne može. Ima ga i za slijepe i slabovidne, ali po njegovu ukusu – nedovoljno. Primjerice, kaže kako mu status sportaša prve kategorije u smislu financija u Koprivnici donosi apsolutno ništa. Da je u Zagrebu, na račun bi mu sjedalo više od dvije tisuće kuna.
Kvalitetni sportaš prve kategorije
Neovisno o teškoj situaciji, Ferenčić će i dalje ustrajati – kako na pravima svih slijepih i slabovidnih, tako i na ostvarenju vlastitih sportskih ciljeva. U Apatinu, u Srbiji, gdje bi se nagodinu trebalo održati Europsko prvenstvo, želi obraniti četiri prva mjesta. Bit će teško, siguran je.
Ali, on je kao kvalitetni sportaš prve kategorije – čiju fizičku pripremljenost provjeravaju godišnje na Kineziološkom fakultetu – na to naviknut.
– Kakav sam bio, takav sam i sada – zaključuje Ferenčić, istaknuvši na kraju kako mu je obitelj, na čelu sa suprugom Ankicom presudan oslonac.
