Pioniri križevačkog zimmer freia, tako bi najjednostavnije opisali tko su Branka i Antun Gold, vlasnici i upravitelji Kapetanove kuće koja već dugi niz godina pruža gostoprimstvo brojnim putnicima i posjetiteljima u centru Prigorja.
Objekt se nalazi u Gornjem gradu u Križevcima, izvan buke industrijske zone, prometne vreve centra grada, a opet u blizini svega važnoga u Križevcima.
Kuća se sastoji od jedne dvokrevetne sobe sa bračnim krevetom i jedne jednokrevetne sobe, sanitarnog čvora i prostranog dnevnog boravka.
Krenuli u posao na nagovor prijatelja
Branka i Antun zvan Pupo, u ovaj su posao krenuli 2005. godine i to pukim slučajem, na prijedlog obiteljskog prijatelja da ugoste njegovog prijatelja koji je dolazio na Visoko gospodarsko učilište raditi sir gaudu.
– Pitao me bih li mu iznajmila kuću, ja sam morala provjeriti sa suprugom koji je tada radio na prekooceanskom brodu što misli o toj ideji. On nije puno razmišljao nego je jednostavno rekao: dušice, probaj. I tako je krenulo, došao je Georg koji nam je bio gost nekoliko godina zaredom – prisjetila se Branka početaka.
Ovaj bračni par ove će godine proslaviti 48 godina zajedničkog života. Iz njihove ljubavi rodilo se i troje djece, svakih deset godina po jedno. Životnog prostora im je zato trebalo, a onda su došle godine kad je dijete, jedno po jedno, napustilo roditeljski dom, a prostorije ostale prazne.
Nakon tog prvog iskustva s francuskim gostom koji je došao poslovno u Križevce, Branka je odlučila pokušati se baviti turizmom. Kako kaže, imala je tada dosta problema.
– Morala sam sve atestirati, vodu, plin, septičku jamu, da bih dobila rješenje trebalo je uložiti i dosta novaca, no uz povremeni najam kuće i reklamu, ti su se troškovi s vremenom pokrili – priča Branka.
S godinama se sve posložilo
S godinama su stvorili svoj krug ljudi koji se rado vraćaju k njima.
– Svi su se u početku čudili i bili u nevjerici, govorili mi da kaj ja tu očekujem da bude došao autobus pun turista, kam budem smjestila te ljude. Nom ja nisam pokleknula. Inače sam druželjubiva, volim ljude i drago mi je kad dođu pa malo porazgovaramo odakle su, što rade u životu, kako se kod njih živi i slično – kaže Branka.
Dio kuće koji su počeli iznajmljivati bio je opremljen obiteljskim detaljima, a i za goste je ostala takva.
Sitnice koje imaju emotivnu vrijednost
– Djeca i ja na račun supruga koji je bio pomorac proputovali smo cijeli svijet i donijeli doma brojne suvenire koji nas podsjećaju na dijelove svijeta koje smo obišli. Sve to izložili smo u Kapetanovoj kući. Nisu to neke jako vrijedne stvari, ali za nas imaju emotivnu vrijednost, neke su sitnice s godinama i nestale, ali to je tako, uvijek riskiraš kod takvog posla kad pustiš nekoga u svoj dom. Srećom, nekih većih loših iskustava nismo imali pa smo još uvijek u tom poslu, iako godine čine svoje, sve se teže s tim baktati, uređivati prostor, čistiti i pospremati za svakim gostom – veli Branka te dodaje kako je lani slomila desnu ruku, ove godine lijevu.
– Mučiš se, prtljaš, penzija je da te Bog dragi oslobodi. Muž si je plaćao poljoprivrednu mirovinu jer status pomoraca nije bio riješen. Sve je to slabo, troškovi su veliki, pogotovo u zimskim mjesecima, no sa zaradom od najma nekako se gura – veli nam.
Te 2005. godine bili su prvi u Križevcima koji su nudili uslugu “zimmer frei”. Danas je konkurencija poprilična. Na području grada i okolice postoji 14 smještajnih objekata.
Nemaju bazen niti ga imaju namjeru graditi. Imaju tuš, ljuljačku na dvorištu, gosti kod njih mogu brati jagode kad krenu u proljeće, tu je i ogromni voćnjak, dva psa, nekad su imali i kokice, jarca, svašta se našlo u njihovoj ponudi za goste. Danas se sve svelo u neke manje okvire, ali još uvijek se svaki gost koji k njima svrati može zabaviti, ali i ono što je najbitnije, odmoriti.
Pandemija je utjecala na popunjenost
Koliko je pandemija koronavirusa utjecala na popunjenost, pitamo.
– Korona je učinila svoje, gosti slabo dolaze, no ne možemo se potužiti da nije bilo nikoga – veli nam.
Antun je umirovljeni pomorac i turistički vodič pa gosti koji kod njih odsjedaju znaju iskoristiti priliku da ih provede gradskim ulicama i pokaže znamenitosti grada Svetog Marka.
– Ima se kod nas što za vidjeti, imamo se s čim pohvaliti. Gornji i Donji grad, brojne crkve, priča postoji, blizu je i Kalnik. Može se uživati i zabaviti nekoliko dana u ovom kraju ako se netko odluči doći – nadovezuje se Antun na svoju suprugu.
S njegove strane priča ide ovako. Nekad su u ovoj kući živjeli tata, mama i kćerka, pa je došao i zet. S godinama su došla i djeca, odnosno unuci.
– Kad nam je netko došao u posjetu, bilo nam je tijesno pa smo odlučili mrvicu proširiti, nadograditi zahod, pa još jednu sobicu. Onda je jedno vrijeme sve bilo lijepo i krasno, no, djeca su odrasla, roditelji vrlo kratko jedan za drugim preminuli. Ja sam bio na brodu, a žena doma u 200 kvadrata stambenog prostora za brisanje prašine. Sreća po nas bila je da gradski hotel nije bio baš prikladan za korištenje pa su ljudi tražili smještaj sastrane i tako je sve krenulo, bavimo se zimmer frajom i borimo za turiste, da ih bude što više – kaže Antun.
Konkurencija je zdrava, tjera sve da budu kvalitetniji
Konkurencija im, kažu, ne smeta.
– To je ok, što više to bolje, bar će kvaliteta biti bolja, a cijene su kakve jesu, na njih ne možemo puno utjecati. Dobro je da imamo što više iznajmljivača, ovi novopečeni iznajmljivači nam ne škode jer imamo uhodane stare goste, dugo se bavimo s time – kaže nam ovaj umirovljeni kapetan koji je čak jednu prostoriju uredio u pravom mornarskom điru, s okruglim prozorom, da ga podsjeća na dane provedene na pučini plavog mora.
Nakon 30 godina provedenih na brodu Jugolinije pa Croatia linea, zadnjih 10 godina Pupo je radio kod njemačkih brodovlasnika.
Nekad je, kao mlad pomorac, bio ponosan, a iz ljubavi prema zemlji i zastavi, nije htio na strane brodove. Iako je plaća bila malo manja nego na stranim brodovima, ovdje ga je mogla posjećivati njegova familija, što je u to vrijeme bila velika prednost.
– Prošao sam cijeli svijet, obitelj isto tako sa mnom. Danas u penziji lijepo uživam u svojoj kućici, a gosti kad dođu, dobro dođu – veli.
Kroz Kapetanovu kuću u 16 godina prošlo je 1140 gostiju, neki na jednu noć, neku na 15 dana.
Na kraju nam Branka koja naglašava da je prava autohtona Križevčanka, povjerava da joj je drago da se plavi Jadran promovira i privlači iz godine u godinu sve više turista, ali žalosti je da kontinent uvijek dobije tek mrvice.
– Križevci, Koprivnica, Đurđevac su mali gradovi, ali šesni i dragi i imaju puno toga za pokazati. Kćer je svojevremeno imala kuću u Motovunu, gosti bi se tamo divili i ukazivali nam na zelenilo koje ga okružuje, a ja bi im odvraćala da ne moraju meni govoriti o zelenilu, jer ono što mi imamo u Prigorju i Podravini je još ljepše. Mi smo igrom slučaja vidjeli svijeta i znamo što doma imamo, ali žalosti činjenica da ne cijenimo ništa – rekla je na kraju Branka.
