S prvim koracima ulaska u kuću obitelji Marijanović u Slokovcu, ludbreškom prigradskom naselju, osjetili smo golemu tugu, umjesto onoga što bi obiteljsko gnijezdo trebalo predstavljati – toplinu doma.
Gotovo svatko tko navrati, svjedok je da majka Jasminka (52) i sin Damjan (22) žive u vrlo lošim uvjetima. U zidovima su rupe, plijesan, sve je pocrnilo, žbuka otpada. Krov kuće na nekoliko mjesta prokišnjava, a kućom se širi miris vlage. Također, zbog kvara su ostali bez hladnjaka, a kreveti im se raspadaju.
Život majke i sina, uz ovakve uvjete nedostojne čovjeka, prožet je i s depresijom, anksioznošću, srčanim problemima, epilepsijom, hipertenzijom, atrofijom mozga, migrenama i neimaštinom. To je njihova svakodnevnica.
– Počelo je prokišnjavati i pokraj struje, pa moramo micati kablove, jer po čitavoj kući bude voda, pa stavljamo kante. U kući nemamo ni poda, imali smo linoleum, to se sve potrgalo. Nasred kuhinje popucale su nam sve pločice koje smo pokrili tepihom. Dimnjaci su nam od potresa ispucali i morali smo dva dimnjaka napraviti, u sobi i kuhinji. Imala sam peć, ali se kadilo. To je bilo nenormalno, nije se dalo disati. Krevet sam nedavno dobila od jednog čovjeka, toliko da imam gdje spavati – priča nam tužnog pogleda Jasminka.
Majci Jasminki i sinu Damjanu prihod su doplatak za pomoć i njegu od 600 kuna po svakome, jer posljedice bolesti koje ih prate od mladosti, u potpunosti im ograničavaju sposobnosti pa su zbog toga proglašeni nesposobnima za rad.
– Nakon što platim režije, ne ostane nam više ništa – kaže nam tužno.
Iako ih život nije mazio, do prije pet godina uspijevali su koliko – toliko imati za hranu i najosnovnije životne potrebe.
Sve je nekako bilo podnošljivo dok je bio živ Jasminkin bivši suprug Ivica. Od kojeg se davno razvela. Ostali su, tada, govori, u pristojnim odnosima i zajednički brinuli za djecu.
– Radio je u Njemačkoj i tamo je obolio. Držao je kuću i pomagao nam, donosio hranu. Radio je na gradilištu dok ga bolest nije shrvala. Kad se bližio kraj, vratio se ovdje da vidi unuka, kojeg smo bili krstili, pa je u Njemačkoj odbio sve terapije. Htio se oprostiti od djece – sa sjetom nam priča Jasminka koja uz Damjana ima dvije kćeri te sina.
Od tada počinje njihovo tužno razdoblje, a uz neimaštinu u kojoj žive, svakodnevno popiju i po desetak različitih lijekova.
– Kako sam starija, napadi epilepsije sve su češći, pa se često dogodi da mi zna pozliti i padnem kada idem biciklom u Ludbreg. Ako negdje ne sjednem, brzo se srušim i ne znam gdje sam. Tada Damjan dolazi po mene – opisuje nam.
Pokušala je raditi na više radnih mjesta, ali, govori, nikad nije mogla svladati zacrtane norme.
– Primjerice, s papirom u Grafičaru, ali nije išlo. Ja nemam tu brzinu. Moje su me bolesti u tome sprječavale. Imam od rane mladosti epilepsiju, usporenu motoriku, ali za to se nekad nije išlo doktoru pa nitko ništa nije poduzimao, a i nije se baš znalo u medicini. Kasno su mi ustanovili bolest, a sad mi je srce i preopterećeno – požalila nam se.
Damjan je po pokojnom ocu korisnik obiteljske mirovine koja se u sustavu socijalne skrbi dobiva zbog opće nesposobnosti za rad, a iznosi 500 kuna.
– Za to kupim hranu, sokove, ono što volim. Najviše gotova jela koja si stopim, znam skuhati juhu od povrća – priča nam.
Teški životni uvjeti primoravaju Jasminku da povremeno u CZSS-u potraži i jednokratnu pomoć, primjerice kada treba platiti neki popravak. Za blagdane im Crveni križ ustupi paket s brašnom, tjesteninom, rižom…
– Ne mogu mijesiti i peći, jer nemam gdje, imam usporenu motoriku. Trebala bih kupus, neko povrće, kiselo zelje, voće, ribe, ono kaj bi se pojelo, gotova jela, ulje, šećer, ono što se potroši. Dobro bi mi došle konzerve graha i graška, ragu, mesni naresci, mlijeko… – nabraja nam i kaže da joj hranu znaju donijeti neke prijateljice, a pomognu i uskoče povremeno i dobri ljudi.
– Jedna od njih organizirala nam je i akciju doniranja – susprežući suze govori Damjanova majka pokazujući na stolu lijekove koje ona i sin svakodnevno piju.
Donedavno su se smrzavali, odijevali debelu odjeću, pokrivali s više deka, a bez dimnjaka nisu mogli ni kuhati. Grad Ludbreg pomogao im je u nabavi materijala za popravak, a za potrebne radove morali su se sami snalaziti…
– Našla sam jednog čovjeka koji ima 70 godina, sin i ja smo mu pomagali donositi cigle – kaže Jasminka dok nam Damjan pokazuje u svojoj sobi razbijene prozore koji su prekriveni dekama, da ne ulazi hladnoća.
– Dosta su sprhli i potrgani, na proljeće znaju ose uletiti. Već sam pokušao i mrežicu staviti. Metao sam i spužve, ali nije pomagalo. Znale su me ubosti, napadale su. Želja mi je da mi se promijeni prozor, jer ide proljeće pa da mogu staviti normalnu zavjesu. Kad me upiknu, uz sve zdravstvene tegobe koje imam, bojim se da ne bih još neku alergiju dobio – opisuje nam mladić tužan prizor.
Najveći problem im je krovište. Međutim, kuća obitelji Marijanović, zaista nije dostojna za život, jer to je život u mukama. Za bolje životne uvjete treba im vjetar u leđa, možda, neka manja kućica koja je funkcionalna.
Često gladuju, a Jasminka u suzama kaže kako ju srce peče kada mora sinu reći da ponekad nema što staviti na stol. Ističe da bi im dobro došle i higijenske potrepštine, hrana, odjeća M i XXXL veličine, a ona posebno voli tajice i traperice.
– Volim kratke rukave i bijele majice, jakne, najviše nosim kapute, uske traperice, starke – odaje nam Damjan.
Završio je prvi i drugi razred srednje škole, smjer pomoćni kuhar…
– Odustao sam, jer se ekipa u školi smijala i zezala me, nisam to mogao podnijeti. Učiteljice su reagirale, bile su dobre, ali nisu ni one mogle uskočiti u situacije u kojima nisu znale što se dešava – otkriva nam i kaže da ima osobu u kojoj je našao utočište i odgovara mu za razgovor, jer se radi loših iskustava teško nekome otvara.
– Socijalnoj radnici Sanji u Centru sve kažem. Ona mi da savjet i puno bolje se osjećam. Zahvalan sam joj, jer je jako dobra i pomogne mi, lijepo priča sa mnom i ja s njom i razumijemo se – veselo govori i dodaje da ga pogađaju ružni komentari na internetu.
– Nek’ se trgnem, nek’ idem raditi, nek’ posao nađem… to su pisali. Da predam nekom svoje liječničke papire, vidjeli bi da nisam sposoban za rad. Znam cijepati drva, mami pomažem oko kućanskih poslova, juhe znam kuhati, vježbam, treniram karate, a nećak me jako voli – govori.
Jasminka i Damjan Marijanović žive dan po dan. Trude se iz sveg srca, kako najbolje znaju.
– Ima dobrih ljudi, ali i loših koji nam se rugaju i ismijavaju nas, koji ne razumiju našu situaciju. Ne bismo htjeli da se netko osjeća onako kako se mi često osjećamo. Jer čovjek nikad ne zna što ga u životu može zadesiti – zaključili su na kraju.
Ako želite pomoći ili donirati nešto obitelji Marijanović, možete ih pronaći u Ludbregu, na adresi Slokovec 50. Također, možete kontaktirati majku Jasminku na broj mobitela 099/598-0733.
