Mnogi od vas vjerojatno nikada nisu bili u Kamenici, a ako i jesu, gotovo sigurno su kroz nju prošli biciklirajući, ili, pak šećući šumom kojom je ovo malo mjesto okruženo. Pritom nisu ni znali da se nalaze u službeno najmanjem selu u Podravini, odnosno bližoj koprivničkoj okolici.

To nam je otkrio nedavno objavljeni popis stanovništva, sugerirajući da Kamenica broji samo devet stanovnika. Na popisu objavljenom 10 godina ranije imali su ih 17, što znači da su oni koji i dalje tamo žive izgubili gotovo polovicu sumještana. Međutim, Kamenica nije najmanje mjesto u županiji, jer Gornji Dubovec i Kostadinovac, naselja koja se nalaze u sklopu Križevaca broje sedam, odnosno osam stanovnika.

Dakle, Kamenica je na trećem mjestu, ali nastavi li padati jednakim tempom mogla bi se na idućem popisu naći na prvom. Inače, riječ je o selu koje se nalazi u sklopu općine Sokolovac, no od Koprivnice je udaljeno samo nekoliko kilometara. Namjeravate li ga posjetiti, kao što smo mi to napravili prije nekoliko dana, najbliži put vam je kroz romsko naselje Žlebice, od kojeg je Kamenica udaljena dvije-tri minute vožnje automobilom, ili, pak kroz Jagnjedovac, gdje je i cesta nešto bolja, barem u zimskim uvjetima.

Kolarić: Život u Kamenici je miran, dobar i tih, zato sam i ovdje

Selo se, slobodno možemo reći, nalazi u kotlini, okruženo brdima i šumom, a u njemu je rijetko koja kuća useljena, u što smo se i sami uvjerili. Sreću smo imali tek na trećim vratima, gdje nas je pomalo u nevjerici dočekao Milan Kolarić.

– Ovdje sam već godinama, ako se ne varam punih šest desetljeća i mogu reći da je život u Kamenici miran, dobar i tih. Zato sam i ovdje. Možeš spavati cijeli dan ako želiš, nitko te ne gnjavi, nigdje ti se ne žuri, nitko te ne uznemirava – rekao nam je Milan odmah na početku.

Kaže da ih poštar obilazi redovito, dok, s druge strane, namirnice kupuje u Koprivnici. Kupi odjednom sve što mu treba i jedno je vrijeme miran. Kruh ponekad stavi u škrinju, a dodaje da ima i pekač koji mu dobro dođe. Ove hladne, zimske dane provodi uz televizor ili, pak, internet, koji bez problema hvata.

– Zato nemamo kanalizaciju ni vodu. Imam svoju u bunaru – kaže nam.

Mislim da nas je 10, a ne devet

Korona je nezaobilazna tema u ovo vrijeme epidemije i baš kada smo mislili da se mještani Kamenice s time ne moraju zamarati, Milan nam je rekao da se cijepio.

– Međutim, ovdje sam u karanteni stalno. I to mi odgovara, jer ne moram previše razmišljati, problem je samo dok idem po namirnice u grad. Zato sam se i cijepio, jer nikad ne znaš gdje možeš naletjeti na virus – priča nam naš sugovornik.

Zanimljivo, iznenadio se kad smo mu rekli da Kamenica službeno broji devet stanovnika. Po njegovoj računici ih je 10.

– Samo kod Trubele ih je pet i još nas je toliko po ostalim kućama. Možda je Štef bio u bolnici dok su popisivali, jer sam živi. Jednog su sigurno preskočili – naglasio je Milan.

Kaže da je nekada bilo puno življe u Kamenici, štoviše, nekada su imali čak 40 učenika.

– Tu vam je bilo kuća sve po svuda, gore po brijegu, dolje po jarkima, nema gdje nije bilo kuće. Sad sve stoji, tih kuća više nema, ljudi su pomrli, odselili se i to je tako. Također, loš je pristup selu pa ljudi sele u grad, jer dok je zima teško se po poledici popeti na brijeg – pojasnio nam je Milan i još jednom ponovio da se njemu nikamo ne ide i da nikuda neće otići.

Ostajem ovdje sve dok me ne odnesu

– Imao sam kuću u Paunovcu, prodao sam je i tu ostajem sve dok me ne odnesu. Meni je ovdje zakon. Sve si unaprijed pripremim po lijepom vremenu i kasnije nemam što razmišljati. Bio sam nekad u gradu na stanu, ali nije to to, ostavio sam stan i došao ovdje. Tu si odmaram, tu mi je najljepše i tu ću ostati – zaključio je Milan.

Uputili smo se i u drugi dio sela, još dublje u kotlinu. U zadnjoj kući u selu živi obitelj Trubela. Zatekli smo gazdu Stjepana, suprugu Štefaniju, sina Alena, kći Anu i unuku Ivanu, koja je s 21 godinom ujedno i najmlađa u selu. Stjepana smo taman zaustavili na izlazu iz dvorišta, jer je u grad vozio Alena na cijepljenje. Kazao je da su svi u kući cijepljeni, a odmah i dodao da je život u Kamenici prilično težak.

– Pogotovo pod starije dane, jer puno toga više ne možemo. Godine su napravile svoje i noge su mi otkazale, a nekada sam 34 godine putovao motorom na posao, tek sam onda, zadnjih sedam godina, kupio automobil – rekao nam je.

Stjepan Trubela: Nije mi jasno gdje su tog devetog našli

Baš poput Milana, kupovinu obavljaju u Koprivnicu, gdje odlaze jednom tjedno, a kruh gazdarica Štefanija peče kod kuće. Međutim, za razliku od već spomenutog Milana, od kojeg su udaljeni minutu-dvije vožnje autom, nemaju internet, što najteže pada mladoj Ivani. Kaže da ga tu i tamo ulovi na nekoj lokaciji.

Uglavnom se bave poljoprivredom, pribavljaju drva i rade na otvorenom koliko god mogu, a sa susjedima se previše ne druže. Kažu, takva je situacija, nitko nikome ne ide.

Međutim, za razliku od Milana, koji nam je rekao da ih je u selu 10, Stjepanu, pak, nije jasno gdje su našli tog devetog. On tvrdi da ih je osam. Kako god bilo, sve ih je manje.

– Vjerovali ili ne, kada sam išao u osnovnu školu, ovdje je bilo 48 učenika. Išli smo u Jagnjedovac u školu, a kasnije i u Koprivnicu. Danas je ovdje pustoš. Neki su pomrli, neki odselili, jedna baka je otišla kod sina. A nitko ne dolazi, tu se nitko nikada nije doselio. Ovi koji ovdje žive uglavnom su tu desetljećima – ispričao nam je Stjepan, čija supruga Štefanija u Kamenici živi 43 godine.

Ivana je s 21 godinom najmlađa u selu, nema vršnjaka, nema društva…

Cijeli život u ovom malom selu je i 21-godišnja Ivana. Mlađe od nje nema, nema ni vršnjaka, tako da je osuđena na kuću i radove po njoj i uokolo nje.

– Nije mi dosadno, navikla sam biti sama. Još od srednje škole nemam društvo, ali zato imam društvene mreže koje koristim dok mogu. Završila sam za trgovca, jedno vrijeme i radila, ali posla trenutno nemam pa pomažem u kući – ispričala nam je sramežljivo.

Na pitanje vidi li se i za desetak godina u Kamenici ponudila nam je neodređen odgovor i dodala da je trenutno teško nešto konkretnije planirati. To vrijedi i za sve ostale ukućane, baš kao i mještane sela. Kako kažu, nije idealno, ali imaju svoj mir i ne namjeravaju se maknuti iz Kamenice. Za razliku od nas koji smo nakon toga napustili selo.

Ali vratit ćemo, ako ništa drugo, barem na biciklu, jer priroda kojom je okružena i potok koji teče uz Kamenicu, isplati se barem još jednom vidjeti…