Mario Mačina za radnog je vremena vozač kamiona, a nakon toga lovac na životinje, no oružje u rukama mu je fotoaparat. Bilogorski brežuljci njegov su dom. U srcu mu je posebno pozicioniran predio iznad Šemovaca imena Košenja, gdje ima vikendicu. Od tud uglavnom starta na svoje putešesvije šumskim i poljskim prostranstvima u društvu s fotoaparatom.
Mario se dugo bavio lovstvom jer su ga zanimale životinje. Vlasnik je brojnih trofeja visoke divljači. Zbog privatizacije djela lovišta gdje se divljač lovila odlučio je prestati, a nekako mu je u to vrijeme i u glavi došlo do promjene razmišljanja.
Iako je oduvijek gajio simpatije prema fotografiranju prava ljubav probudila se prije pet godina. Isprva je detalje oko sebe bilježio mobitelom, no ubrzo je shvatio da mu za nešto ozbiljnije treba i prava aparatura. Kupio je fotoaparat u koji je investirao 2500 kuna i tada mislio kako je kupio pravu “zvijer” no i to se pokazalo “pucnjem” u prazno. Tek kada je izdvojio pravu svotu i fotografijama je postao zadovoljan.
Ozbiljnije počelo s društvenim mrežama
– Fotografija me uvijek pomalo zanimala, još od osnovne škole i foto grupe. Tamo smo fotografirali i izrađivali fotografije. Kasnije sam na poklon dobio fotografski aparat Beirette pa se s njim fotkalo, a filmovi se nosili na razvijanje. U to vrijeme u fokusu su bile obiteljske proslave i događaji s društvom na što me danas podsjećaju tri pune kutije izrađenih fotki – priča Mario s kojim smo razgovarali u prekrasnom okruženju Bilogore uz zvukove ptičica.
Ozbiljnije bavljenje fotografijom počelo je od kada je napravio profil na Facebooku i vidio prekrasne fotografije nekih svojih prijatelja.
– Prvi aparat je bio kompaktni Nikon coolpix b500. Koštao je nekih 2500 kuna. Baš mi nije bilo drago za trošak, ali ajde… U to vrijeme nisam imao koga pitati za preporuku što kupiti ili da me uputi u digitalne aparate. Kako se digitalna fotografija obrađuje u nekom od programa za koji treba malo jači kompjuter, nastali su novi problemi, moje staro računalo nije bilo dovoljno jako za takav posao, pa sam kupio i bolji kompjuter. Nakon kratkog vremena jednostavno nisam bio zadovoljan kvalitetom fotografije i mogućnostima aparata. Gledao sam radove, između ostalih Marka Posavca i kvaliteta mojih bila je daleko ispod njegovih. Moram spomenuti i Gorana Šafareka i njegove fotografije životinja koje su za mene bila utopija. I tako je to krenulo – priča Mačina koji je potom nastavio s ulaganjima u bolju fotografsku opremu.
Učlanio se i u Foto kino klub Picok Đurđevac gdje je od kolega koji su bili spremni pomoći i podijeliti svoje znanje naučio brojne stvari o fotografiranju i obradi fotografije. Međutim, sve je to bilo dosta općenito pa je detalje učio iz tutoriala na youtubeu i otkrivao ih u bespućima interneta. Nešto je pak došlo samo po sebi, s iskustvom.
Ponosan na svoj životinjski ulov
– Danas sam skupio neku opremu s kojom mogu fotografirati životinje što najviše volim. Nađe se tu i pokoji pejzaž, a obožavam i hvatati munje jer je tu ogroman adrenalin. Drage su mi i makro fotke kukaca ili poneka biljka kao što je štitasto ptičje mlijeko koju nisam ni poznavao pod tim nazivom dok je nisam potražio na internetu. Kroz fotografiranje ptica dosta naučiš o njihovim vrstama i koliko ih puno kod nas ima. Posebno sam ponosan kad “uhvatim” nešto što većina ljudi ne može samo tako vidjeti. Drago mi je pokazati taj svijet divljine koji nas okružuje. Bila to kuna, zmija, neka buba ili jelen i vepar – veli nam ovaj bivši lovac koji danas više ne može dići pušku ni na jednu životinju. Svojim bivšim kolegama lovcima preporuča da oružje zamijene fotoaparatima.
– Adrenalin je isti, a nitko ne strada – objašnjava.
Želja mu je potaknuti ljude na zaštitu prirode i životinja, kao i da se čim više fotografa upusti u ovu vrstu fotografije.
– Uživam kad netko od mojih prijatelja “čopi” koju dobru fotku životinje, odmah mi srce zaigra – veli.
Na listi za “odstrel” dosta je životinja koje nije uspio uhvatiti objektivom. Nada se “uhvatiti” lasicu, crnu žunu i čaglja koji stanuju na našim prostorima.
– Ovo radim samo iz gušta, iz ljubavi prema prirodi i njenim stanovnicima. Imam vinograd okružen šumom u Bilogori gdje je nastao veliki broj fotografija. Tamo hranim ptice cijele godine. Napravio sam i mali ribnjak gdje se one kupaju i piju vodu. Čim dođem gore na brdo skupi ih se tridesetak, znaju da stiže klopa. Na pojilo mi dolaze i druge životinje. Možeš stajati na par metara od njih jer ne pokazuju nikakav strah. Jednostavno, takvi mi prizori ispune dušu, a onda to ovjekovječim aparatom da mi ostane u trajnom sjećanju – zaključio je Mačina.
