Danas je Dan očeva, koji se slavi od 1908. godine u spomen na veliku tragediju koja se dogodila u Americi, kada je poginulo 250 očeva zaposlenih u rudniku.
Uloga očeva danas se bitno razlikuje od one nekad, kada se ovaj dan počeo obilježavati, ali i one od prije pola stoljeća. Prije su slovili kao glave i hranitelji obitelji, isključivo kao oni koji u kuću donose novac i blagostanje. Stvari su se s godinama drastično promijenile.
Danas slavimo novu vrstu očeva. Slavimo one koji se sve češće odlučuju ostajati doma i brinuti se o djetetu dok majka radi, one koji poštuju vrijednost obitelji.
Očevi su važni za emocionalan razvoj djeteta jednako kao i majke i danas više nije čudno vidjeti da tata s djecom odlazi u grad, u park, igra se s njima i tako se s njima povezuje. Voze se biciklima, igraju nogomet, uglavnom s njima provode neke sportske aktivnosti koje djeci pokazuju koliko su očevi važni i tu su da bi štitili svoju djecu.
Oni koji za odrastanja nemaju u svojoj blizini takvu očinsku figuru kasnije, tijekom života, imaju problem u uspostavljanju odnosa. Očevi se danas više ne trebaju skrivati iza čvrstoće muškarčine nego biti zdravi, topli i motivirajući za svoju djecu.
Život mu se promijenio pred sedam godina
Jedan od takvih je i Koprivničanac Luigi Mjeda. Prije sedam godina nije mogao ni zamisliti da će mu danas život izgledati sasvim drugačije zahvaljujući svojoj djeci.
Nekad vrlo angažiran i rasprodan muzičar uplovio je u bračne vode sa suprugom Marinom i okrenuo ploču. Danas njih dvoje imaju sedmogodišnjeg Noaha, četverogodišnjeg Filipa, a prije godinu i pol dana, ekipu Mjeda pojačala je i mala Elena.
Sam Luigi dolazi iz velike obitelji u kojoj je bilo petero djece.
– Nisam nikada ništa posebno planirao, ali s obzirom na to da smo i supruga Marina i ja odrastali u obiteljima s puno djece, kod nje četvero sestara, a kod mene tri sestre i nas dva brata, nekako je bilo očekivano da ćemo i mi kad-tad imati takav svoj “čopor”. Za sad stajemo jer rješavamo neka stambena pitanja, no, tko zna što će biti za dvije, tri godine. Uvjerio sam se do sada da je u životu teško bilo što planirati, jer je život upravo ono što se događa dok ga ti planiraš – veli Luigi.
Uspoređujući svoj odnos s djecom i odnos između sebe i pokojnog mu oca Filipa nekada, prije 40-tak godina, kaže da je to gotovo pa neusporedivo.
– Zahvalan sam na svemu što je moj otac za mene za života napravio, bio je tu uvijek podrška, no uglavnom financijski. Danas, dok razmislim, do svoje 25-te godine nisam ga baš ni poznavao najbolje jer je stalno radio, privređivao, a mi djeca nismo s njim imali odnos kao što to imaju današnja djeca s očevima. Upravo zato sam odlučio da ne želim biti alfa mužjak koji će izaći iz “pećine” i toljagom ubiti nešto, dovući kući i opet otići van u lov nego ću aktivno sudjelovati u životu svoje djece. Moj posao je takav da puno putujem, rijetko sam dva dana doma, ali zato svaki slobodan trenutak koji ulovim volim provoditi s njima, od doručka, večere, kupanja, presvlačenja, kod nas nema podjele poslova – priča Luigi pa nastavlja.
– Mislim da neću pogriješiti ako kažem da je moja generacija, tu mislim na ljude rođene u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, a i one koju godinu prije i poslije, imala isto iskustvo, a to znači da je tata bio poput nekog strogog profesora kojeg su se bojali, koji je stalno dijelio lekcije: ovo smiješ, ovo ne smiješ, a mama je bila ta kojoj si trčao u zagrljaj, od koje si tražio lijepu riječ i utjehu – kaže.
Nekad su cijeli dan pod dekicom, nekad na livadi
Ipak, priznaje da je supruga Marina ta koja najvećim djelom “hendla” s djecom preko radnog tjedna.
– Ona preuzima najveći dio toga, ali pokušavam biti tu i uključen najviše što mogu. Oni su još mali, pa nas troje nemamo neki poseban način provođenja vremena samo za nas, uglavnom sve radimo prema osjećaju. Jučer smo primjerice cijelo popodne sjedili, ležali, gledali crtiće pod dekicom poslije vrtića pa do osam navečer. Nekad budemo cijeli dan vani…ovisi kako smo svi raspoloženi, sad nas vesele dulji dani koji stižu pa znači da ćemo se više družiti na otvorenom – otkriva nam Luigi.
Odnos s dečkima i tatinom princezom do sada je bio gotovo jednak, no, Elena ima sve više poseban tretman.
– I dečki su bili nježni i mazni, ali mislim da se s njom nekako taj odnos mijenja – kaže.
I dok su prijašnje generacija očeva bili “pravi” muškarci koji se nisu puno bavili svojim potomstvom već su taj posao prepuštali svojim boljim, ženskim polovicama, danas se situacija preokrenula, potvrđuje to i Luigi koji nam kaže kako je okružen ekipom muškaraca koja dijeli upravo iste obiteljske vrijednosti i sve su više involvirani u živote svoje djece.
– Naravno, lagao bih kad bi rekao da supruga i ja baš sve obavljamo sami. Srećom, imamo i veliku podršku od naših obitelji, baka, djeda, tetki i strica uz čiju pomoć je život s troje mališana vrtićkog uzrasta laganiji i jednostavniji – rekao nam je na kraju Luigi.
