Međunarodni je dan medicinskih sestara, dan kada medicinske sestre mogu na kratko sebe i svoje uspjehe staviti u prvi plan i njima se bez pardona javno pohvaliti. Tim povodom, susreli smo se s nekim medicinskim sestrama koprivničke Opće bolnice Dr. Tomislav Bardek. Znajući koliko su samozatajne i skromne, glavna sestra bolnice Ružica Evačić , na “prijevaru” ih je dobila u prostoriju za sastanke da nam kratko predstave svoje zanimanje.
Kristina Lukačević, glavna je instrumentarka i medicinska sestra operacijskog bloka, Jelena Hojsak radi kao sestra na Hitnom bolničkom odjelu, dok je Jasmina Pejić medicinska sestra na odjelu kardiologije. Njih tri, govorile su nam otvoreno iz srca.
Posljednje dvije pandemijske godine za njih su bile veliki izazov i nepoznanica, no medicinske sestre su iz toga puno naučile. Bile su premještane s jednog radilišta na drugo i takvu izvanrednu situaciju u konačnici iskoristile za edukaciju i vlastiti razvoj.
– Čovjek treba iz krize naučiti nešto pozitivno i izaći jači. Vjerujem da smo sada, ako se ne daj bože nešto slično dogodi, puno spremnije – naglasila je uvodno glavna sestra Ružica Evačić, koja je kao glavna koordinatorica izuzetno zadovoljna načinom na koji su u kriznim mjesecima funkcionirale.
Njene kolegice prolazile su razna radilišta, bilo im je teško, bile su u šoku kad bi dobile raspored pa shvatile na koji odjel sutra moraju ići.
– Ali moram ih pohvaliti, jer nikad niti jedna nije rekla neću, znale su pitati je l’ baš moram, ali kad su odradile i vratile se, same bi mi priznale da su se obogatile novim znanjem i bile zadovoljne – priča Evačić.
Koprivnička bolnica zapošljava ukupno 352 medicinske sestre i 24 primalje, dok je u cijeloj Koprivničko-križevačkoj županiji registrirano njih 983. Velik broj njih okupit će se kroz deset dana na kongresu u Koprivnici kako bi se bolje upoznale i razmijenile iskustva.
Rošade po odjelima
Medicinske sestre nakon srednjoškolskog obrazovanja imaju mogućnost educirati se do doktora znanosti i upravo će se o tome ove godine govoriti na kongresu.
– Kad se sestra “zaškola”, ima jedno opće temeljno obrazovanje, ali kroz vježbe i praksu neke stvari im postaju izazov i onda je na meni, kao glavnoj sestri, da im omogućim da rade ono što žele. Trudim se da svaka dobije posao koji si zaželi, jer je to nešto što te motivira da budeš zadovoljan – objašnjava glavna sestra Ružica.
Najveći broj ‘okretaja’ među kolegicama za vrijeme pandemije imala je sestra Hojsak, koja se u Koprivnicu vratila nakon sedam godina rada na zagrebačkom KBC Rebro. Za trajanja pandemije covida bila je na ispomoći u covid jedinici intenzivnog liječenja.
– Na Rebru sam radila na intenzivnoj, a i osnove intenzivne medicine imam, no ovdje je bio puno veći obujam bolesti koji se primao. Bila sam bila zadužena isključivo za bolesti srca – objašnjava Jelena.
Jelena ima 14 godina iskustva, Kristina je punih 25 godina u operacijskoj sali, a Jasmina je tijekom 18 godina rada stekla iskustva na odjelima pulmologije i gastroenterologije prije nego je stigla na kardiologiju.
Najveći izazov Jasmini su akutni pacijenti.
– Mi nismo baš kao šok odjel, ali imamo dosta hitnih situacija i tu je onaj dio gdje moraš biti spreman uvijek, iste sekunde jer u tom trenu moraš znati što radiš, nema mjesta za grešku – veli nam, a na nju se nadovezuje Jelena.
– Najteža su hitna stanja, kad morate urgentno reagirati, misliti glavom što napraviti. Naravno, znamo mi redoslijed, ali uvijek je to stres, morate ostati bistre pameti odreagirati i obavijestiti članove tima, pripremiti pacijenta. Uvijek mora biti timski rad – kaže Jelena.
Dnevno imamo od 25 do 30 operacija
Biti instrumentarka u operacijskoj sali zahtjevno je, no ništa manje nego raditi na odjelu intenzivne njege ili kardiologije. Svaki bolnički odjel ima svoje specifičnosti i svoje jednako zahtjevne pacijente. Prednost Kristininog radnog mjesta vidimo u činjenici da njeni ‘klijenti’ k njoj dođu uspavani pa nemaju priliku za prigovor.
Kristina objašnjava kako se na njenom radilištu, odnosno operacijskoj sali ništa ne radi samostalno, već je uvijek riječ o suradnji s anesteziološkim i kirurškim timom.
– Dan ranije liječnici planiraju programske operacije i uglavnom ih bude 25 do 30, naravno, uvijek ulete i hitna stanja. Imamo sedam operacijskih sala, od toga svakim danom radi njih pet i u svakoj od njih obavi se četiri do pet operacija dnevno. U timu smo uvijek dvije sestre, jedna glavna instrumentarka – oprana koja instrumentira tijekom zahvata – i jedna pomoćna instrumentarka koja sudjeluje okolo – veli Kristina.
Kad je u pitanju popunjenost odjela sestrama ni na jednom nije bolje ili lošije stanje, medicinske sestre raspoređuju se ovisno o potrebama. Bit svega je da sestra zna raditi na bilo kojem radilištu.
– U najtežem djelu pandemije imali smo preraspoređenih 50 do 60 sestara, razmjestili smo ih kao i aparaturu. No da nisu uskočile primalje i sestre iz polikliničkog djela mi to ne bismo uspjeli izdržati – priznaje glavna sestra bolnice.
Objašnjava da su i sestre bile bolesne, morale u izolaciju, imale kod kuće bolesnu djecu, no sve se uspjelo odraditi.
– Ponosna sam na njih, a nadam se i one same na sebe, jer to nije mala stvar. Na kraju svega i mi smo ljudi, došli smo pred nepoznanicu, ali znali smo da nema ustupanja i da ne možemo reći nećemo sad ni mi – kaže Ružica Evačić koju smeta što se njihov posao i struka često u medijima i zajednici krivo doživljavaju i prezentiraju s negativnim predznakom.
Pritužbe ih žaloste
Primjerice, ovih se dana priča o tome da mame ne mogu na odjel k djeci pa ispada da je to ideja sestre koja tamo radi, ali nije.
– Sestra je tu da određuje posao, a njen posao je zaštititi zdrave, ali i omogućiti funkcioniranje sustava. Neki dan čula sam pritužbu da su sve bolnice otvorene, samo naša je zatvorena što nije istina. Mi bismo isto mogli otvoriti pa nek si svatko obavi sve što treba, ali moramo razmišljati o očuvanju sustava. Znamo koliko smo se svi skupa mučili, ne samo sestre nego svi zaposlenici, pa kad vas netko loše ocijeni bude nam žao. Upriličili smo posjet novinarima u intenzivnu, da vide kako je to raditi u tim odijelima. Nakon samo jednog oblačenja rekli su da su mokri kao miševi, a zamislite kako je u tome bilo raditi cijele smjene. Mi svoj posao volimo raditi i čovjek je miran kad zna da nešto radi iz dobrog, onda se može pisati i pričati što god se hoće. Možda smo si i mi zdravstveni djelatnici sami krivi jer smo previše samozatajni, premalo istupamo javno s pozitivnim stvarima. Na neke stvari ne reagiramo niti se upuštamo u polemike, neke stvari ni ne želimo demantirati jer bi ispalo da se opravdavamo, a nemamo se razloga opravdavati, radimo kako mislimo da je najbolje i po propisu – veli Ružica.
Interes za zanimanjem medicinske sestre posljednjih godina je u opadanju, a nije tajna da je medicinske sestre sve teže pronaći na tržištu rada.
Sestra je danas stručna, pravi profesionalac, školuje se, ima mogućnost doći do titule doktora znanosti, zanimanje je koje biraju oni željni cjeloživotnog učenja i usavršavanja.
– Nije to samo zanimanje nego je poziv, moraš imati nešto u sebi da možeš raditi taj posao – veli Kristina.
Ono što je u svemu bitno je pozitivna klima, motivacija kolega, podrška tima i to multidisciplinarnog, ne samo sestrinskog, čega u koprivničkoj bolnici ne nedostaje.
– Ako toga nema, izgoriš, izgubiš volju. Bitno je pozitivno pričati o poslu jer si onda i sam na kraju dana zadovoljan – kaže Ružica.
Kad su u pitanju plaće sestre kažu da se za njih uvijek treba boriti, no plaća u njihovom slučaju nije to što ih motivira na rad.
Ružica kao glavna sestra svakodnevno ima priliku susretati se s nezadovoljnim pacijentima.
Dvije godine nismo imale trenutak
– Ljudi se dolaze žaliti na ovo, na ono, ali kad im objasnite, uglavnom razumiju i smire se, no to je taj prvi ljudski revolt. Mi shvaćamo da je svako sebi najvažniji i svakome je njegova bol najteža, no mi smo ti koji moramo odlučiti tko je prioritet – kaže Ružica.
Tema kongresa koji će se održati 20.-21. svibnja u dvorani Domoljuba je intrinzična motivacija kao pokretač profesija gdje će sestre govoriti o sebi, o svojoj unutrašnjoj motivaciji i pozivu, kako su i zašto izdržale cijelu korona krizu.
– Sigurno razlog tome nisu bile plaće ni novci, jer ne znamo kakve bi plaće za to trebale, nego nešto što je u tebi i što te motivira i vodi. Svi se često pozivamo na Florence Nightingale, utemeljiteljicu sestrinstva, koju je jednom njena kolegica zvala i pitala kako je, a ona joj odgovorila da nema ni trenutak. Tako smo i mi sada živjele, dvije godine nismo uopće imale trenutak. Nije se razmišljalo hoćeš li ostati cijeli dan na poslu, imati gablec ili nećeš i svaki smo trenutak bili na raspolaganju, a to je identitet sestrinstva i sestrinske profesije – zaključila je na kraju glavna sestra bolnice.
