Potok Koprivnica ili Koprivnička rijeka se od Koprivnice do ušća u Dravu drži uglavnom smjera zapad-istok. Od Hlebina nadalje se naziva Bistra. Danas Koprivnička rijeka od Koprivnice na dalje teče kao prava nizinska rijeka i tu je vidljiva određana paralelnost tokova Drave i kanaliziranog toka Bistre.
Sličnu paralelnost tokova s tokom Drave imaju i susjedne tekućice, primjerice Gliboki. Razlog tome je što je Drava nanosila i akumulirala materijal na svoje obale te su obale rijeke Drave na višoj nadmorskoj visini od njenih pritoka. Tako je i u slučaju s Koprivničkom rijekom odnosno Bistrom.
Porječje Koprivničke rijeke ima nepravilni izduženi oblik te se sužuje prema ušću. Desna strana porječja se širi kod sela Velika Mučna, a širenje se nastavlja dalje prema Koprivnici. Kod Koprivnice se lijeva strana porječja suzuje i tu je razvodnica između potoka Gliboki i Koprivničke rijeke najbliža gradu Koprivnici. Od Koprivnice do ušća u Dravu lijeva strana porječja je vrlo uska dok je desna šira zahvaljujući porječju potoka Komarnice koji se spaja s Koprivničkom rijekom.
Potok Koprivnica ili Koprivnička rijeka se za velikih kiša znao razlijevati i plaviti niže dijelove šireg gradskog područja. Ranko Pavleš je s pravom upozorio da je u kasnom srednjem vijeku potok Koprivnica tekao zapadno od koprivničke utvrde što pokazuju planovi iz 16. stoljeća. U 17. stoljeću je potok promijenio tok pa je tekao južno od utvrde, gdje i danas teče. Prema njemu «razloge skretanja možemo samo nagađati. Postoji mogućnost da se to dogodilo prirodnim načinom tj. da je potok u nekoj od poplava sam našao novo korito. Vjerojatnije je ipak da su to napravili ljudi… Novo korito je sasvim ravno, dakle umjetno. Pretpostavljam da je ono na spomenutom planu tek planirano, a izvedeno tek kasnije, krajem XVI. ili početkom XVII. stoljeća, budući da su za ovako opsežne radove potrebna znatna sredstva kojih nije bilo ni u predkrajinsko, feudalno doba, a niti u vrijeme kada su počinjali radovi na tvrđavi.»
Razmišljanja Ranka Pavleša je u povijesnom atlasu Koprivnice pokušala negirati Mirela Slukan Altić. Činjenica je da dobar dio autoričinih argumenata o starom toku potoka Koprivnice ne stoji. Zbog toga bi se mogao složiti s Rankom Pavlešom jer planovi Koprivnice iz 17. stoljeća, a i drugi izvori pokazuju da je novi tok potoka Koprivnice bio južno od utvrde. K tome bi dodao da je bilo više promjena toka ovog vodotoka.
K tome bi htio dodati neka svoja novija razmišljanja. Prema najstarijem poznatom tlocrtu nacrtanom nakon prve modernizacije sredinom 16. stoljeća vidljivo je da potok Koprivnica teče u smjeru zapad-istok i to uz sjeverni rub koprivničke utvrde. Izgleda da je prva promjena toka bila skretanje potoka u smjeru jug-sjever (uz zapadni rub utvrde), a tek nakon toga vraćanje na smjer zapad-istok, ali južno od koprivničke utvrde. Kao nadopunu spoznajama o potoku Koprivnici (Koprivničkoj rijeci) dodao bih misao o tome nije li skretanje toka potoka Koprivnice imalo i obrambenu namjenu. Naravno ovo bi mogao pretpostaviti ako bih prihvatio mišljenje da je tok potoka skrenut ljudsko rukom. Stari tok zapadno od utvrde nije imao puno smisla za obrambene potrebe dok je skretanje potoka južno od utvrde ovaj vodotok pretvaralo u prirodnu prepreku i štit od potencijalnih osmanskih napadaja. Regulacija je svakako izvršena početkom 17. stoljeća.
U gradskim zapisnicima iz godine 1645. spominje se postojanje «piacza poleg ztare Kopriuniczae», što jasno upućuje na to da je nekadašnji, a 1645. već napušteni tok nekada tekao uz novoformirani gradski tržni prostor sjeverno i zapadno od koprivničke utvrde (današnji Zrinski trg i Nemčićeva ulica). «Potok sztare Kopriunicze tekucsi preko Duge Vulicze» spominje se u 1666. Kako se Duga ulica nalazila sjeverozapadno od utvrde, onda bi ovaj podatak mogao dodatno potvrditi ranije iznesene pretpostavke o starom i novom toku potoka Koprivnice.