Slike pejzaža, idiličnih prizora seoskog života koje već rijetko susrećemo, podravskog sela, motivi životinja u raznim pozama i pokretima u ambijentu toploga doma ili dvorišta preslikani na platno i tako oteti zaboravu, krase zidove kuće slikarice Marije Grabar u Velikoj Mučni, mjestu nedaleko Koprivnice.
Ovu je samozatajnu umjetnicu kao djevojčicu u tajne likovnog izražavanja uveo otac, naivni slikar Tomislav Grabar. Marija je tako upila miris boje još u djetinjstvu, pa je od svih igračaka kist dobio prvo, počasno mjesto.
– Kao mala sam voljela slikati, otac me u poticajnoj kreativnoj atmosferi usmjeravao na tom putu strpljivo objašnjavajući tehnike i načine slikanja. Odrastanje uz boje, u umjetničkom ozračju, posjećivanje raznih izložbi, muzeja, imalo je utjecaja da je moj životni poziv upravo slikarstvo – naglasila je Marija čiji su vedar duh i predanost umjetnosti naprosto očaravajući.
Poglavito je oduševljena zavičajnim krajolikom, seoskim dvorištima nalik na veliku pozornicu s raznovrsnom scenografijom, poljima, drvećem i raslinjem koje svakodnevno vidi u svom ladanjskom okružju. Sve fotografski realno prenosi na platno kistom i bojom, a to je upravo veliko Marijino slikarsko umijeće.
– Svoj likovni put pronašla sam u hiperrealizmu, pojednostavljeno – kistom i bojom stvaram privid fotografije. Zapravo se radi o strpljivom i preciznom nanošenju boja na platno. Motivi su uhvaćeni trenutak – napominje Marija koja često izađe u prirodu i oslika je upravo tamo.
– Miješanje boje i detalji, sve je bitno. Slikam kako vidim, vjerujem samo svojim očima, a svaka slika je posebna priča – otkriva.
Njeni realistični, gotovo fotografski prikazi portreta i pejzaža ostavljaju bez daha, a za fantastičnu slikarsku tehniku, osim talenta, zaslužna je i zagrebačka Autorska škola slikanja koju je završila u klasi akademskog slikara Gorana Petracola.
– Tamo sam dobila veliko znanje koje sam poslije primijenila upravo u slikanju hiperrealizma. U školi sam slikala ono što kod kuće nisam imala prilike, radila sam portrete i aktove na živim modelima, slikala u prirodi i upravo sam s takvim načinom slikanja pomaknula svoje granice – kazala je.
Istaknula je kako joj je otac najveća podrška i pomoć u njezinom bavljenju slikarstvom.
– Iako slikamo vrlo različitim stilovima, i dan danas često razmjenjujemo savjete. Uvijek smo potpora jedno drugome, ali i motivacija – naglasila je.
Ova skromna slikarica otkriva kako je svoj slikarski uzor našla u djelima Vlahe Bukovca. Izgradila je svoj stil, prepoznatljiv upravo po savršeno svladanoj tehnici, koji je postigla upravo izvježbanošću ruke te u maniri hiperrealizma prenosi na slikarsko platno.
– S njegovim slikarstvom sam se susrela u Modernoj galeriji u Zagrebu, jako me se dojmilo. Susret s velikim formatima, realističnim prikazima i onim što je na svojim slikama uspio dočarati ostavilo je snažan utjecaj na mene – prisjetila se Marija koja je za svoj rad do sada dobila brojna priznanja.
Najdraža slika joj je Moja baka koja sadrži puno detalja. Marija je potezima kistom majstorski naslikala bore na bakinom licu, nabore na njezinoj odjeći, ali i uške mačkice, lišće, kao i snijeg u pozadini.
– Također, volim slikati već pomalo zaboravljene ljude okružene svojim kravama, ovcama, kokicama. Zadnja slika je moj mačak star 15 godina, motiv koji sam uhvatila u trenutku – otkrila je samostalna umjetnica koja stvara tehnikom ulja na platnu u prostranom ateljeu, sve do zalaska sunca.
Dosad je sudjelovala na više od 70-ak skupnih te 10-ak samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica je nekoliko nagrada, među kojima se ističu dvije glavne nagrade Hrvatskog sabora kulture na čijoj je izložbi proglašena autoricom najboljeg likovnog rada u Hrvatskoj.
– To mi daje vjetar u leđa, motivira me – napominje.
Članica je i Udruge željezničara slikara Plavo Svjetlo iz Zagreba s kojom je sudjelovala na izložbama diljem Europe. Nakon velike samostalne izložbe u Muzeju grada Đurđevca, osim našeg područja, proširila je tržište i na Sloveniju.
– Većinom slikam portrete i razne motive po narudžbi. Kao i u svemu, potreban je veliki trud, upornost i mnogo rada, puno borbe da bi se uspjelo i probilo i da se može od toga živjeti – kazala je.
Veličine platna na kojima Marija slika nisu zanemarive, jer njihovo savladavanje bez suvišnih praznina i bjelina dokaz su njenog umjetničkog žara. Izazov joj je veličina formata te bi se, kaže, htjela okušati u slikanju što većih formata.
– Na mojim slikama nema praznina i sve je jednako bitno. Izazov mi je popuniti čitavo platno. No realno, to je sporo slikanje. Najmanja moja slika je dimenzija 10×10, a najveći format, sliku Isusa, napravila sam za kapelicu u Gabajevoj Gredi kao poklon selu iz kojeg je moja mama Ana – otkrila je Marija koja će iduće godine proslaviti 30 godina od svoje prve samostalne izložbe u Sokolovcu kada je, ustvari, počelo njezino intenzivnije likovno stvaralaštvo, a slikarstvo, nakon toga, postalo životno opredjeljenje.