Među brojnim nagrađenima povodom ovogodišnjeg Dana Grada Koprivnice na pozornici Domoljuba svoju je medalju preuzeo i doajen koprivničkog sportskog novinarstva Mirko Kvakarić, koji danas zasluženo uživa u svojim umirovljeničkim danima. S novinarstvom, koje je bila njegova velika strast i ljubav, Mirko se pozdravio pred gotovo puno desetljeće, no od one druge i još veće opsesije – sporta, nikada neće odustati niti ga prestati pratiti.
Slavenaš u srcu oduvijek i zauvijek, priznaje nam da danas ipak nerado, zapravo rijetko pogleda tekmu koprivničkog prvoligaša u stvarnom vremenu. Rijetko odlazi i na stadion kad su utakmice.
– Prevelik mi je to stres pa sam odlučio ne živcirati se. Nekad me zezne kćerka koja živi u kući na katu i obavezno preko radija sluša utakmicu pa mi dovikne kakav je rezultat, no zato se ja, kad znam da je utakmica, na vrijeme pokupim u šetnju. Ako je na kraju rezultat pozitivan za nas, onda u miru pogledam reprizu utakmice, inače me ne zanima – veli Mirko, koji se za naš portal prisjetio svojih prvih sportskih, ali i novinarskih početaka.
Sve je počelo na starom Slavenovom igralištu, gdje je Mirko sa 16 godina prvi put zaigrao kao njihov junior i kapetan ekipe. No ubrzo su ga školske obaveze odvele u Zagreb, gdje je polazio srednju školu za radio tehničara, ali i paralelno igrao nogomet za Lokomotivu koja je u to vrijeme, u bivšoj državi, bila vrhunski drugoligaš.
U Slaven se vratio 1968., nakon odslužene vojske, gdje je igrao u prvoj postavi do 1972. godine.
– Igrao sam nogomet i onda jednog dana dobio ponudu od tadašnjeg direktora Jove Rojčevića iz Glasa Podravine, budući da sam igrao za Slaven, da budem i njima od koristi i napišem koju rečenicu kako smo odigrali, tko je dao golove i još koji važan detalj. Iznenadila me ponuda, a najgore od svega je bilo to što mi je predložio da to napišem na pisaču mašinu koja mi je bila nepoznanica. No nije bilo druge, sjeo sam i savladao i to. Moji tekstovi u startu su se svidjeli direktoru i tu je sve krenulo. Ubrzo je moj nogometni put pao u drugi plan, jer sam od Glasa dobio ozbiljnu ponudu, a i plaća je bila u odnosu na ono što sam tada zarađivao, primamljiva. Osim što sam pisao, radio sam i na radiju koji mi se posebno svidio, jer je bio brz medij i već si po završetku utakmice telefonom javljao u eter kakvo je bilo stanje na terenu – prisjetio se Mirko, koji se zbog novinarstva i radnih obaveza morao ostaviti svakodnevne igre, ali se zato prebacio u trenerske vode, vodio je školu nogometa i odgojio brojne generacije kvalitetnih igrača.
U današnjem ‘ludom’ novinarstvu teško bi se snašao
– Vodio sam školu nogometa u Slavenu pa su me onda zvali za trenera u Đelekovec. Preuzeo sam Osvit i vodio ga pune tri godine, bila je to prava ekipa, igrali su dr. Mraz, Štef Sabol, Mihalec, Želježnjak, Vlatko Vuljak, Lakuš, Fičko, a Vargović je bio golman, dio dečki je bio iz Imbriovca, dio iz Đelekovca, a neki i iz Koprivnice. Nažalost, nakon nekog vremena morao sam ih ostaviti jer sam imao druge teško uskladive poslovne obaveze – priča Mirko te dodaje kako se u ono vrijeme, kada je on počinjao svoju novinarsku karijeru, ipak ležernije radilo i pisalo.
– Bila su to lijepa vremena. Glas je izlazio petkom, a utakmice su se igrale nedjeljom pa je bilo vremena za sve napisati. Ni blizu ovom danas kad su svi u utrci i na knap s vremenom, bore se tko će prvi vijest objaviti. Onda se sve stiglo, za sve je bilo vremena, pa i svaki naš odlazak u tiskaru nije prošao bez redovnog obilaska i nekoliko gemišti u krčmi kod Ranogajca, a tek se onda materijal dostavljao slagarima – kaže Mirko te dodaje da mu je puno draže što je svoj posao rada radio, jer bi se u ovim današnjim ‘ludim’ vremenima za novinarstvo, teško snašao. Iako, i on je osjetio dašak modernog novinarstva pa je osim pisače mašine savladao i računalo, no ipak su mu draža vremena kad su se tekstovi diktirali na telefon, printali na papir i slali faksom.
Osim što je sport pisao za Glas, 35 godina svakodnevno je punio rubriku Večernjaka novostima o koprivničkim sportskim uspjesima i neuspjesima, pri čemu mu je teško bilo ostati potpuno objektivan, jer domaće je uvijek na posebnom mjestu u srcu.
– Treba biti iskren, nisu ni novinari uvijek realni, jer na kraju krajeva svi smo samo ljudi. Novinarstvo je odgovoran posao i pisana riječ ima veliku moć. Ne veli se uzalud da je pero jače od mača. Danas je teško, nekad smo išli na razgovore zbog krivo izgovorene riječi i kritiziranja kroz šalu. Primjerice, kao urednik radija bio sam pozvan malo na red jer su moji redakcijski “šmrkljivci” nedjeljom kroz Vruću juhu tjerali svoju šalu koja se ovima u Komitetu nije svidjela. Nisu ne znam što posebno ružno rekli, ali su se malo pretjerano ismijavali. Drugo jutro, a da nisam ni znao o čemu se točno radi, bio sam već na ugodnom razgovoru. Danas operi predsjednika ili premijera, ljudi ti na kraju plješću, danas su neka druga vremena – priča Mirko, koji je uz sve to i 25 godina bio službeni spiker na Slavenovim utakmicama s kojih tada, za razliku od danas, nije nikada izostajao.
Ulazak Slavena u prvu ligu najdraži događaj
Pratili su ga sreća i zdravlje, no pred četiri je godine shvatio da i od toga postaje umoran, pa se oprostio s publikom i mikrofonom. Među trenucima koje bi izdvojio u svojoj karijeri nema dvojbe.
– Ulazak Slavena u prvu ligu, 1997. godine. Igrali smo duple kvalifikacije i prošli. Bila je to fantazija, to je bila fešta nekoliko dana, cijeli grad je poludio. Ništa manje drago mi nije bio ni razdoblje kada je Slaven igrao europske utakmice. Prvi nam je odlazak bio u Belfast, igralo se u Španjolskoj, na Cipru, Malti, Ukrajini, Moskvi, Turskoj, a ja sam ih kao novinar pratio. To su bila divna vremena – prisjetio se.
Na kraju, nije mogao ne dotaknuti se nagrade koju mu je uručena ispred Grada Koprivnice, a koju mu je bilo veliko zadovoljstvo primiti kao potvrdu za svoj rad, zalaganje i promociju lokalnog sporta.
Prognoze za Katar
Nismo mogli ne iskoristiti priliku pa iskusnog sportskog “vuka” priupitati što misli i kakav su mu očekivanja od naše reprezentaciji na svjetskom prvenstvu u Kataru.
– Moramo biti oprezni jer niti jedna reprezentacija koja je tamo završio nije stigao bezveze. Na Daliću je velik posao, on ne može više Modrića i dečke učiti igrati nego je na njemu onaj još teži dio da stvoriti atmosferu i motivira ih na igru. U igri je puno faktora, no grupu sigurno prolazimo – siguran je bio Mirko, s kojim smo pričali prije nego je Hrvatska odigrala svoju prvu utakmicu.
