Novitet na Zrinskom trgu u obliku solarnog stabla ne prestaje biti glavna tema razgovora na gradskim terasama, ali i šire. Mišljenja oko ovog modernog elementa podijelila su javnost, komentari na društvenim mrežama su razni, neki ga smatraju lijepim i korisnim, neki nakaradnim i užasnim.
Što o toj temi misli provjerili smo s koprivničkim povjesničarom umjetnosti Marijanom Špoljarom. Uvodno ga pitamo je li solarnom stablu u ovakvom obliku mjesto na novom trgu.
– Nije mu ovdje mjesto. Naravno da trg ne može ostati 19. stoljetni, no ovo je predirektna, presirova i prepseudomoderna intervencija koja je u praktičnom i estetskom smislu čista diverzija u prostor. Ne ide mi to nikako, no to nije jedina stvar koju ne prihvaćam u uređenju trga – kaže Špoljar te ukazuje na propuste.
– Imamo paradoks, taj moderni ekološki objekt 21. stoljeća i onda ispod njega kamen, najobičniju obojanu betonažu, podlogu koja se više nigdje ne stavlja, ni u vlastito dvorište. Sve skupa je disproporcija, imate s jedne strane hipermodernu ili nekakvu futurističku i korisnu stvar, a s druge strane imate betonažu kakva ne dolikuje trgu takvog tipa, bio on povijesni ili ne kako arhitekti tvrde – kaže Špoljar koji također ne vidi ni poveznicu s natpisom u podnožju stabla na kojem su stihovi Frana Galovića.
Iste uklopljene u koprivnički prostor smatra smiješnim i patetičnim.
– To je pjesma Stari grad, a ne grad, to nema veze sa Koprivnicom, on nikad nije pisao o Koprivnici. Ovo je ispao spoj svega, sve bukti od ideja. S jedne strane imamo hipermoderno, u skladu s vremenom ili čak ispred vremena i alternativno, a s druge strane nešto gdje se ide na razinu najgoreg materijala kojeg je moguće dobiti. Bojim se da će za godinu, dvije materijal biti ruiniran do kraja. Dovoljno samo da po njemu prođe ženska peta ili netko s malo jačim bakandžama, to je jako osjetljiv materijal, samo površinski obojan – veli koprivnički povjesničar umjetnosti.
Kao i svi, volio bih da gradski trg oživi, ali smatra da su arhitekti dobili zadatak stvoriti trg u kojem će stalno biti događanja pa su na njega umetnuli stotine stvari koje će mamiti ljude.
– Nezgoda je da su arhitekti sve želje htjeli staviti u prostor, bez neke svoje vizije i orijentacije. Jesam za radikalne lomove, zašto bismo ostali na arhitektonskoj urbanističkoj misli 19. stoljeća, idemo naprijed, ali to mora biti izvedeno do kraja, od ideje, materijala, homogenosti u odnosima među pojedinim dijelovima, rasporeda njihovog odnosa prema povijesti. Nažalost, nema nam druge nego prihvatiti kako je – zaključuje Marijan Špoljar.
