Dok mnogi hrle prema moru i želja im je ondje kupiti vikendicu ili apartman, ima i onih koji ‘s mora’ dolaze na kontinent.
Tik uz rijeku Dravu prije repaškog mosta, izgrađene su vikendice za ljubitelje mira i tišine. Nema ih puno, ali dovoljno da putem možete sresti one koji umjesto mora, hrle u prirodu. Među njima je i Mato Rukavina koji je sa svojom Slavicom odlučio kupiti jednu takvu vikendicu, upravo uz Dravu. Ta vikendica sada je prava kućica u oazi mira i tišine, a dovoljno blizu Molva tako da im je sve nadohvat ruke.
Iako je rođen u Bjelovaru gdje je živio do 15. godine, ostatak života proveo je u Rijeci. Ipak, srce ga je vuklo na kontinent, u prirodu željan mira i tišine. Nije mu bilo bitno da to bude baš Podravina, ali je na kraju tako ispalo.
– Dugi niz godina radeći po terenu po Hrvatskoj tražim točno ovo. Blizu naseljenog mjesta, a to je u ovom slučaju Molve i Đurđevac, ali opet izvan naselja u šumi i u neposrednoj blizini vode bilo jezero ili rijeka. Tražio sam ili građevinsko zemljište, vikendicu, kuću, starinu, uglavnom tako nešto. Sada sam ubo prstom u med, kako bi se reklo, jer sam ovdje našao sve – kaže nam Mato na početku razgovora.
Mato je kupio vikend objekt tik uz rijeku Dravu s molvarske strane, a u neposrednoj blizini su još Čingi Lingi i jezera Sekuline.
Iako ovo nije bila nekretnina koju su prvo došli pogledati, vikendica se nalazila na putu za rezervirani smještaj tijekom vikenda koji su proveli u traženju svoje savršene kućice.
– Tako smo došli, nazvali čovjeka koji je iz Bjelovara, stariji gospodin. Dogovorili smo se oko cijene, potpisali i dalje je velika povijest – pojašnjava Mato.
Želje je zapravo bilo gdje na kontinentu u Hrvatskoj, iako je bio i u Vojvodini na Dunavu u potrazi za nekretninom.
– Ipak je Hrvatska bez obzira gdje si. Ovo kako smo došli tu, napravio sam kompletan projekt u glavi, angažirao đurđevačkog obrtnika koji je sve napravio i dao mi ključ u ruke. Nisam htio druge majstore, dogovorili smo cijenu, meni je odgovarala. Dva mjeseca smo radili svaki dan i onda je sve bilo gotovo – ističe.
Dok Mati ne nedostaje Rijeka, Slavica kaže da mora jednom mjesečno otići ondje kako bi se družila s prijateljima.
– Fali mi moje društvo. Ja sam ondje 40 godina i to je normalno, ali da mi je lijepo ovdje je, zbog mira i tišine. Tamo je više ljudi, veći protok, a ovdje suprotno, što mi odgovara – govori Slavica.
Posljednjih 10 godina živjeli su u Klani nedaleko od Rijeke, a za koje Slavica kaže da je bogom dano.
Oboje su u mirovini i sada uživaju u vremenu koje imaju za sebe. Mato voli pecanje, a Slavica uvijek ima posla u kući i oko nje.
– Strastveni sam ribolovac i čitav dan provodim na vodi, a ne smeta mi ako ništa ne ulovim. Kad su majstori radili, išao sam na pecanje, ali odem na vodu, sjednem i tamo mogu biti satima i gledati ribice kako plivaju i jednostavno biti u prirodi. Prava nirvana – poručuje.
Obje su složno odgovorili da ovdje stalno nešto rade i nikada im nije dosadno.
Kako su većinu života proveli u Rijeci koja je okrenuta turizmu, iznenađeni su bili cijenama u Podravini koje su itekako niže, nego ondje.
– U Đurđevcu bez problema pojedem pizzu za šest eura, a u Rijeci platim duplo. Tu su i režije koje manje plaćam, nego u Klani. Naravno, tamo je i infrastruktura drugačija i izgrađenija pa onda to košta – pojašnjava Mato.
Slavica kaže da je oduvijek maštao upravo o ovome. O vodi, šumu, miru i tišini.
– Kada smo vidjeli ovu vikendicu, i meni se svidjela, moram priznati. Čovjek je rekao cijenu, mi smo razmislili i drugi dan javili da kupujemo – prisjeća se Slavica.
Nakon što su dogovorili kupnju, započeli su s renovacijom i sve je bilo gotovo do prvog svibnja i onda su započeli provoditi vrijeme pokraj Drave.
Na pitanje kako su ih se dojmili Podravci, kažu, kao i svi ljudi.
– Ima svakakvih, ali ni ne mogu suditi u ovih nekoliko mjeseci. Radeći i putujući po Hrvatskoj susreo sam razne ljude i dijelim ih na dobre i loše i to je to. Ovdje loših iskustava zasad nisam imao. Po pojedincu ne sudim grupu. Tek kada ću više ovdje boraviti ovdje vidjet ću što znači grupa, kad upoznaš veći dijapazon ljudi, onda tek možeš dati sud – pojašnjava Mato.
Sva djeca još ih nisu posjetila u novoj kući, ali zato je bila jedna unuka koja je s njima provela cijeli srpanj i bila je oduševljena.
– Bila je oduševljena dvorištem. Jako je druželjubiva i voli društvo djece i sad je ona tu s nama mjesec dana, a neće biti djece. Bojali smo se da će biti problema, ali ni jednog trenutka nije bilo tako. Stalno je imala zanimaciju. Vodio sam je na kupanje na Čingi koji joj je bilo more. Rekao sam joj da je to slatko more i uživali smo – prisjeća se Mato.
Ono manje lijepo što ih je u ovom kratko periodu zadesilo je poplava. Iako nije jako, voda je ipak ušla u kuću, dok je dvorište bilo u potpunosti poplavljeno.
– Jedino što mi ovdje smeta su komarci. U životu ih toliko nisam vidjela. Sve sam mu sasula, htjela sam doma, ali onda se smirilo. Sada je opet počelo nakon poplava – kaže pak Slavica.
Međutim, to su ipak sitnice i oboje su zadovoljni svojim odabirom te jednostavno uživaju u Podravini.
– Ono što sam tražio za mene je raj na zemlji i to sam tu našao. Bitno mi je da sam u netaknutoj prirodi. S ljudima sam zadovoljan kao i ostalim civilizacijskom dijelom. Molve i Đurđevac su mi blizu, Koprivnica mi je bliže nego Bjelovar. U kući imam gradsku vodu, struja, plin i ništa mi ne nedostaje. Sada preostaje samo uživati – zaključuje Mato.