Šareni dućan jedan je od najpopularnijih dućana u Koprivnici, ali ne samo to, kroz ovaj ćemo razgovor saznati da je on generacijama lokacija koja je mjesto susreta, druženja i okupljalište zaljubljenika u knjige, ploče i kulturu općenito.
Prošlo je 30 godina od osnutka, a s pokretačima Sašom Husnjak i Krunoslavom Jajetićem razgovaramo povodom priznanja koje im je nedavno uručeno. Naime, Krunoslav je ovogodišnji dobitnik Medalje grada Koprivnice, a kako nam kaže, to je priznanje koje Saša zaslužuje jednako kao i on.
Za početak smo htjeli da se prisjete vremena prije pokretanja Šarenog dućana, kako je njihov život tada izgledao.
– Krajem 70-ih i početkom 80-ih bio sam DJ koji je puštao rock glazbu, angažiran u Listu omladine Koprivnice, poznatijem kao LOK, gdje sam neko vrijeme nakon pisanja postao urednik izdanja – započinje Kruno.
Nakon toga otišao je u Polet, gdje je također radio kao urednik, osmišljavao naslove tekstova, a to se zadržalo i u izdavaštvu gdje i danas za dobar dio knjiga određuje naslove.
U vrijeme rada u Poletu upoznao je brojne aktivne sudionike tadašnjeg Novog vala poput članova grupe Dorian Gray, u kojoj je pjevao Massimo, Azru, Buldožer, Marka Brecelja i druge.
Saša se priključila ideji koju je Kruno imao, a to je da otvori knjižaru, s obzirom na to da je bio aktivni sudionik kulturne scene, dok je Saša, kako kaže, bila svjedok vremena.
Tvrtku su otvorili 1. studenog 1993. u ratno vrijeme, a s radom počeli krajem godine, pa smo ih zamolili da se prisjete tog perioda, otvaranja dućana okruženi takvom situacijom.
Kruno nam govori kako je o knjižari maštao deset godina prije nego su krenuli u tu priču.
– Moj otac je bio poslovođa u Narodnim novinama i tamo sam često boravio i posuđivao si ploče, knjige i na neki se način tamo zagrijao za to iako me školovanje odvelo na drugu stranu – kaže nam.
– Kada smo pokretali dućan razmišljali smo da bez obzira na to što je ratno vrijeme, da to jest trenutak kada ga moramo otvoriti, jer ako ćemo tako gledati, nikad neće biti vrijeme za to – opisuju nam.
Dodaju kako je ideja koju su imali bila fantastična, ali je sve to malo humoristično izgledalo, odnosno nisu znali što će sve staviti u dućan, a i sami su razmišljali hoće li se zaista time baviti ili će to samo biti posao koji rade uz nešto drugo čime se zapravo bave.
U trenutku kada su išli registrirati dućan još nisu postojale zakonske odredbe za tako nešto, sve je bilo dosta čudno.
– Kada smo gospođama koje su tamo radile ispričali što bismo mi željeli raditi, one su nas gledale u čudu, a na kraju je završilo tako da su nam govorile što se sve može, a mi smo im govorili da ili ne. Kasnije su nam ispričale kada je dućan već neko vrijeme radio, da su se nakon našeg odlaska međusobno razgovarale koliko nam vremenski daju da ćemo opstati, a jedna od njih je rekla “ne više od par mjeseci” – opisuje nam Saša te prve impresije sugrađana.
Kada su otvorili dućan ispalo je da u njemu borave cijele dane, te se ispostavilo da će tako biti nemoguće raditi. Kruno je u to vrijeme još radio u INA-i, pa bi dva tjedna radio tamo, a dva tjedna bio je doma, pa bi vozio robu za dućan.
U Koprivnici u to vrijeme nije bilo ničega, bio je jedan dućan koji je imao nešto malo robe, a tada se krenula uvoziti roba izvana po koju su odlazili u Zagreb.
Bilo je to i vrijeme koje je danas teže zamisliti, živimo u periodu online naručivanja i dostupnosti svega što poželimo, no oni su artikle za dućan nabavljali nešto drugačije.
– Ja sam imao cijelu mapu s oglasima dobavljača koji su nudili razne proizvode poput čokolada, čajeva, keksa, jer toga ničega nije bilo u Koprivnici. Kada bi išao po robu, ako se nešto zakompliciralo u prometu, morao sam stati na nekoj od telefonskih govornica i zvati dobavljače da me pričekaju – govori nam Krunoslav, koji kaže i da je postojala apsolutna potražnja za svime što su imali u dućanu, ali i da su mu jednom ukrali mapu s kontaktima.
– Bilo mi je najviše žao toga, draže bi mi bilo da su mi ukrali robu, nego tu mapu. Unutra je sve bilo kategorizirano, dio s dobavljačima za igračke, za slatkiše, za knjige, cijele stranice kontakata – kaže nam.
Potražnja je bila velika, Koprivničanci su u to vrijeme uistinu bili željni različitih stvari.
– Donio bih dvije kutije čokolade i to se razgrabilo odmah. Problem je bio, primjerice, i s bilježnicama, jedne smo godine prodali oko deset tisuća bilježnica za školsku sezonu. Zapravo smo cijelo vrijeme pratili što se događa i tako smo se prilagođavali, dok su glazba i knjige bile osnova – opisuje nam njihove početke.
– Dućan je bio simpatičan, stvarno šaren i ljudi su se u njemu osjećali kao kod kuće. Dolazili su naši prijatelji, tamo se pila kava, slušala se glazba, pa se čak i zaplesalo. A sve to događalo se u 15 kvadrata. Pojavilo se tada mjesto u Koprivnici gdje se mogu kupiti knjige, ali dolazili su i ljubitelji duhana, stariji, mladi, sve generacije – govori nam Saša.
Bio je to i početak CD-a kao medija, pa su se u prodaji našli i oni.
– Zanimljivo je da se trideset godina nakon otvaranja priča oko ploča i CD-a okrenula, kada smo počinjali ploče su izlazile iz mode, a CD se pojavio kao medij, a sada su se ploče ponovno vratile – dijele s nama taj zanimljiv podatak.
Izdavački dio krenuo je 1997. godine, neposredno prije nego je Nick Cave trebao održati koncert u Zagrebu.
– Objavili smo njegovu knjigu pjesama i tako je sve krenulo. Sljedeće godine dolazili su Rolling Stonesi, pa sam angažirao Glavana i Horvata da naprave knjigu kao domaći autori – opisuje Krunoslav.
– U početku bi objavili dvije ili tri knjige godišnje, pa smo jedne godine imali čak osamnaest, da bi sada bilo više od 250 naslova u godini – pričaju nam.
Kroz svoje su poslovanje imali niz izazova, od promjene lokacije, pojave trgovačkih centara, u novije vrijeme pandemije, pa i promjene oko ulaza u poslovnu zgradu u kojoj se sada nalaze. Zanimalo nas je kako su prolazili kroz sve te izazove.
– U vrijeme kada smo zapravo bili jedini stvari su naravno jako dobro funkcionirale, no činjenica je kako mi zatvaramo jednu nišu, jer u Hrvatskoj ovakvih priča baš i nema puno. U našu korist cijelo ovo vrijeme išla je činjenica da u svakoj generaciji dolazi barem tisuću ili dvije tisuće novih ljudi koji ove naše dragulje, kako volimo nazivati naša izdanja, moraju pročitati. S te strane ako pričamo o ekonomskoj opravdanosti, tu nekako vidimo našu dugovječnost u ovom poslu – govori nam Saša.
Kažu nam kako su s knjigama pronašli svoje mjesto na tržištu i tu izgradili neku svoju priču koja im danas dozvoljava da opstanu.
– S knjigama treba znati i o njima moraš nešto znati. Moraš imati nekog tko prati tu scenu, jer nove knjige izlaze svakodnevno. Dosta je tu petljancija i malo kome se da ulaziti u takav posao, a pogotovo u Koprivnici koja je jako mali grad za tako nešto – objašnjava nam Krunoslav, te dodaje da su njihova izdanja u cijeloj Hrvatskoj, posjećuju knjižare i knjižnice i tako održavaju posao stabilnim.
Smatraju da kada se njihov posao gleda izvana čini se kao dosta jednostavan, no iza toga je zapravo jako puno administracije i da bi opstao moraš to jako voljeti i biti spreman cijele dane provoditi u poslovima oko toga.
Iako su proputovali pola Europe, išli su na koncerte, gledali Toma Waitsa u Firenci, u Frankfurt išli godinama, na klasičnom godišnjem odmoru nisu bili jako dugo. Sve ta putovanja nisu smatrali godišnjim odmorom, nego je sve bilo vezano uz dućan i u svemu su uživali.
– Nemamo se potrebu hvaliti time, niti to govorim zbog toga, ali ja radim ono što volim i da odem na more, tamo bih čitao i slušao glazbu, a to mogu i ovdje. Ljudi idu na godišnji odmor jer jedva čekaju da pobjegnu od svega, ali ja ne jer jedva čekam da radim to što radimo – govori nam Krunoslav.
– Mi radimo ono što volimo, to je bit svega i zato smo opstali cijelo ovo vrijeme – zaključuje.
Na svoj rad gledaju jako skromno, kažu nam kako je uspjeh njihovog pozitivnog partnerskog odnosa u poslu taj što ništa ne gledaju kroz novac. Kako kažu, nisu im potrebne jahte ili slične stvari, već im je bitno da imaju dovoljno za život i da si mogu priuštiti ono što ih veseli, više od toga im ne treba.
– Jedino ako se pojavi neka ploča, tu se onda potroši više – govori nam Krunoslav kroz smijeh.
S obzirom na sve što su nam ispričali i uspjeh koji su ostvarili, pitali smo ih smatraju li se perfekcionistima.
– Ima nešto i u tome, postoje svakako područja u kojima jesmo – kaže nam Saša, a Krunoslav se nadovezuje.
– Kada radim knjigu, moram biti. Ne mogu si dopustiti da su u njoj gramatičke pogreške ili da izostaviš, primjerice, ilustratora ili prevoditelja, iako se to uvijek može dogoditi. Ja dva puta čitam prijevod, pa onda nakon lektora još nađem neke greške, ali na kraju mogu reći da je to moja odgovornost ako neka greška i ostane – pojašnjava nam Krunoslav.
S obzirom na to da su kroz posao izdavaštva bilježili i koprivničku scenu i to ponajviše kroz KC Rock izdanja koja su izašla 1982., 1983., 1998. i posljednje 2022. godine, a koja daju odličan presjek glazbene scene u Koprivnici u vrijeme oko godina izdanja, zanimalo nas je kako Krunoslav gleda na lokalnu glazbenu scenu kroz taj period.
– Poslije punka, pa kad je krenuo Novi val bila je takva situacija da su se svi malo kreativniji ljudi prihvatili glazbe i to oni koji su znali svirati i oni koji nisu znali. U Koprivnici je bilo svakakvih pokušaja, više trendovski bez obzira na to koliko je netko imao smisla za to – kaže nam.
Prisjećajući se vremena izlaska prvih KC Rock ploča govori kako je u to vrijeme postojala masovnost, ali ne toliko i kvaliteta, iako je postojala velika želja i volja da se svira.
– U Koprivnici je tada bilo jako puno bendova i nisam taj prvi KC Rock samo ja napravio, bilo nas je više, no bila je moja ideja jer sam negdje vidio da je netko napravio takvu kompilaciju, tada kazetu, s bendovima iz svog mjesta – govori nam.
Osvrnuo se i na usporedbu koprivničke glazbe nekada i sada.
– Neka se nitko ne ljuti, ali ova danas generacija kada pričamo o koprivničkoj glazbenoj sceni je puno bolja. Vidi se da su školovaniji glazbenici i ozbiljniji. Kada slušate KC Rock ’82. tu je bilo dosta naivnosti, volje, ali vidi se da je tu bilo svega, ali sada su tu već ozbiljniji glazbenici koji su postigli uspjeh i daleko izvan Koprivnice – stava je Jajetić.
Pred kraj našeg razgovora osvrnuli smo se i na javna priznanja koja su do sada primili. Još 2003. godine dobili su Plaketu Grada Koprivnice, a aktualna je i Medalja Grada Koprivnice koju su upravo ove godine dobili za područje izdavaštva i 30 godina rada Šarenog Dućana. Njihova skromnost koja se iscrtava kroz razgovor o različitim temama i ovdje je motiv koji se primjećuje, pa smo ih upitali kakav je osjećaj vezan uz ova dobivena priznanja.
– Drago nam je, ali mi smo takvi prema nagradama, nije da se grebemo za nagrade ili guramo nekuda. Mi se nikad ne javljamo na nikakve natječaje, već ako netko misli da je dobro to što radimo, super. Prije 10 godina dobio sam Kiklopa za urednika godine, a dodjela nagrada je bila u Puli, gdje ja uopće nisam otišao. Mislio sam gdje će mene izabrati pored toliko školovanih urednika i jakih izdavačkih kuća, pa nisam ni otišao. Ne želim time umanjiti važnost tih nagrada, drago nam je zbog njih, ali nećemo se time hvaliti okolo – iskreno će Krunoslav.
Njihov posao traje već 30 godina, priznanja javnosti dobili su sa službene i neslužbene strane, a svakako su segment grada Koprivnice koji se mnogima uvukao pod kožu.
Pitali smo iz za kraj je li riječ o njihovoj ustrajanosti u ideji koju su od početka imali ili nečem drugom.
– Tu je uvijek bilo tako strašno lijepo i tu se živjelo. Tako da, ako se tu i pojavila neka prepreka uvijek smo gledali na to kako ćemo ju zaobići i uvijek se pronašlo rješenje i uvijek se plivalo u toj našoj specifičnoj niši – govori nam Saša, a Krunoslav se nadovezuje da kada izađe nova knjiga to ih razveseli, tako da uvijek imaju neki novi izazov.
– Baš je izdavaštvo nešto što nas nosi, jer kada nešto stvaraš i kreiraš to ti daje dodatnu energiju u cijelom poslu. Izazov nam je dati nešto svoje, a na kraju te će knjige i ostati – zaključuje Krunoslav.
