I tak, zestali smo se tu, po starim hrvatskim običajima, da pokrstimo lepe i drage nam gorice. Da se pomolimo dragom Bogu kaj bi i grozdje bilo tak lepo i velko kak su i ove kobasice – govorio je za obreda izaslanik svetog Vinka, biskup Davorin Valeš.
Sveti Vinko (22. siječnja), uz svece Juraja (23. travnja), Ivana Krstitelja (24. lipnja), Mihovila (29. rujna) i Martina (11. studeni) zapovedani je vinogradarski blagdan. Svi vi znate da je Vincekovo najvekši goričarski svetek. Zakaj? Zato jer nam Vincekovo označava novu goričarsku godinu. Podsjeća nas na početak radova v goricama i, naravno, na predaju ključa od alatnice svojim boljim polovicama jer od danas treba puno delati. A one to puno bolje znaju – pojasnio je okupljenima pri Lojzu Balogu v goricama na koprivničkoj Vinici izaslanik svetog Vinka, biskup Davorin Valeš.
Na proslavi Vincekova domaćinu su se odazvali i prijatelji Josip Pepi Dolenec, koji je sve oduševio prigodnom recitacijom, Goran Lenardić Lene, dobitnik ovogodišnje nagrade za Vincekovo pri Lojzu za posebne zasluge u vinogradarstvu, Damir Stančin, Blaž i Stjepan Štef Jagarinec, Srećko Rukelj, Ivan Balog, gazdin sin, a jel’ sve kako treba biti pogledati je došla i Lojzova žena Tatjana.
Kasnije su se veseloj družini pridružili i još neki ljubitelji fine kapljice.
– I tak, zestali smo se tu, po starim hrvatskim običajima, da pokrstimo lepe i drage nam gorice. Da se pomolimo dragom Bogu kaj bi i grozdje bilo tak lepo i velko kak su i ove kobasice. I da su troški za kemiju manji! A sad bi prosil našeg vrednog i milog domaćina da pristupi trseku, zeme škare v ruke i obreže ga. I dok bu on rezal, i dok bu zaleval, ja vam bu prečital jednu pjesmu mojega Mudlina Frana Galovića, z istog smo sela – nastavio je obred biskup.
Nakon što su okupljeni prigodnom molitvom zazvali dragoga i svetoga Vinka, biskup je pojasnio što im je za dalje činiti.
– Se pajdašice i si pajdaši, vu to ime, spijo kupico vina i z pesmom idu vu Lenejovu klet. Odrezane loze deno se v pehar z toplom vodom i ostave se v kleti, polek obloka, kaj se bu videl ovoletni rod. V kleti se prva kupica pije do dna i nazdravlja domaćinu. Nadale, si se pajdaši moraju skromno, ljubazno i bogobojazno ponašati, biti umjereni u jelu i pilu, poštivati kak domaćina, tak i se međusobno, a do jutra ih prati pesma i šala. Na semu tome dragomu nam gazdi fala – završio je izaslanik svetog Vinka.
Na preši za grožđe iz 1872. godine u Lojzovim goricama lijepo piše: Nek Bog čuva nas, a mi bomo običaje.
I bi tako. Još od 1996. godine, kada je kupio gorice i počeo ih obrađivati, u čemu mu je puno pomagao prijatelj Valeš, u njima se slavi Martinje i Vincekovo.
– Svako leto se okupimo jer hoćemo napraviti jednu lijepu priču, družiti se i njegovati tradiciju. I tak bu zanavek – veli gazda Lojz.
