Svjetlosnim onečišćenjem moglo bi se nazvati svako suvišno rasipanje svjetlosti van zone koju je potrebno osvijetliti noću u područjima kojima se čovjek kreće. No uslijed većih problema, kao što je pomanjkanje novca u državi, zašto brinuti o tome? Događa se, naime, da se pristankom na svojevrsni zatvoreni krug u kojemu se borimo s manjkom novca za kvalitetne izvedbe rasvjetne instalacije, neprestano vraćamo na početak tog kruga. Evo kako.
Najprije recimo nešto o gradskoj rasvjeti. Urbana rasvjeta obuhvaća rasvjetu prometnih površina, rasvjetu pješačkih dijelova te dekorativnu rasvjetu kojom se osvjetljavaju dijelovi objekata. Prve dvije su donekle jasne, a posljednja se odnosi na ključne dijelove nekih građevina za koje smatramo da ih je potrebno istaknuti, pa se tako svjetlosni mlaz usmjerava direktno na njih. Primjer za to je Katedrala u Zagrebu koja je parcijalno osvijetljena tek toliko da se naglase detalji pročelja koji inače ne bi bili jasno vidljivi noću.
Osvjetljenje građevina također može biti pogrešno izvedeno. Zgrada HNK u Zagrebu smatra se dekorativno loše osvijetljenom. To je zato što su reflektori koji bi trebali obasjavati samu zgradu usmjereni i na okolnu rasvjetu, unatoč činjenici da je čitava zgrada uzduž i poprijeko okupana jakim svjetlom koje ne baca naglasak na detalje pročelja. Mnogi bi se pobunili na ovu izjavu, prezadovoljni reprezentativnošću koju izaziva jako svjetlo. No, takvo prejako svjetlo, osim što izaziva blještanje, a time i zagađenje svjetlom, ima mnogo više nedostataka nego što ih otprva možemo uvidjeti. Osim značajne potrošnje električne energije, visok stupanj blještavila objekta nije pokazatelj kvalitete (uostalom, kao i kod ljudi). Za nuspojave bismo mogli upitati lokalne stanovnike.
Još je ’61. napravljen projekt osvjetljenja zgrade HNK u Zagrebu, gdje bi se koristili reflektori na za to predviđenim mjestima, no on nikada nije realiziran. Po tom projektu, nova rasvjetna instalacija većeg broja izvora svjetala, a male snage, predviđa isticanje detalja na samom objektu u smislu plastičnosti i smatra se ispravnom. To nam može biti podsjetnik koliko svjetlo može izmijeniti stvarnost oko nas. Sjetimo se samo umjetničkih djela u galerijama i muzejima gdje detalj koji je istaknut određenim osvjetljenjem utječe na našu procjenu njihove kvalitete. Oči su organ koji ljudi najintenzivnije koriste. Mnogo je istraživanja potvrdilo koliko vizualna percepcija utječe na naš utisak prostora, što je subjektivno. No, isticanje detalja na kojeg smo usmjerili svjetlosni mlaz pa ga na taj način naglasili onako kako želimo da ga i drugi vide, ipak je objektivna stvar.
Zakonska regulativa o svjetlosnom onečišćenju u Hrvatskoj donešena je 2007. u sklopu Zakona o zaštiti okoliša. Donešena je radi smanjenja količine svjetla, pogotovo u velikim gradovima, zaštite ljudi, biljaka i životinja od zasljepljivanja i prevelike zasićenosti umjetnim svjetlom noću.
U etapama u kojima se provodi osvjetljavanje čitavih gradova, sudjeluju sve struke kojima je to blisko, a ono se naziva engleskim izrazom “Lighting Master Plan”ili, rjeđe, hrvatskim“generalni plan osvjetljavanja”.Dizajner rasvjete je zvanje osobe koja, osim što se bavi rasvjetnom instalacijom u kazalištu, projektira rasvjetu urbanih prostora. Najčešće ga obavljaju arhitekti i dizajneri u suglasju s elektroinženjerima.
Velik broj zemalja ima zakone o dopuštenoj količini svjetla u gradovima, gdje se posebno ugrožava živi svijet koji je, suprotno prirodnim uvjetima, neprestano obasjan. Tamo pak gdje se svjetlost posebno nekontrolirano rasipa trebala bi se primijeniti obavezna uporaba ekološke rasvjete. To znači učinkovito korištenje električne energije i na koji god način je moguća njezina ušteda. Kao takva je također u nekim zemljama zakonom propisana. Kod nas, ako je i propisana, ne primjenjuje se.
Astronomi sve teže nalaze dobar komad neba za promatranje
Rijetki su primjeri funkcioniranja suvremenih tehnologija pri izradi projekata osvjetljenja kao u gradu Korčuli. Na kontinentu pak nije dana prednost preinakama zastarjelih svjetlosnih problema zbog nepopularnosti područja koje nema toliku turističku svrhu. Potrebna bi bila zamjena postojeće rasvjetne instalacije ekološkom rasvjetom, i to tako da se čitavi gradovi obuhvate takvim osvjetljenjem, a ne samo pojedini objekti ili stare gradske jezgre koje smo “primorani” čuvati jer bi se inače urušile.
Svjetlosnim zagađenjem stvaraju se svjetlije noći od onih manje zagađenih . Posljedice su te da astronomi sve teže nalaze dobar komad neba za promatranje. Narančasto svjetlo loše opremljenih uličnih lampi baca svoj odsjaj prema gore i stvara zamućenu sliku neba. Kome to ne bi smetalo? Pa i mi koji nismo astronomi, svi želimo jasno vidjeti zvijezde kad nema oblaka i diviti im se.
Rasvjeta dizajnirana nekonstruktivno rasipa svjetlost nepotrebno uokolo. Neke noćne životinjenemaju više vremena za hranjenje ili im odmor ne traje koliko im je potrebno. Remeteći njihov prirodni ciklus, zbunjujemo ih i one se ne znaju orjentirati. Tako preduvjet za opstanak mnogih noćnih životinja nestaje. Ptice selice orjentiraju se pomoću zvijezda ili mjeseca pa im pretjeranim obasjavanjem uperenim u nebo oduzimamo mogućnost orjentacije. Ribama i morskim kornjačama, koje se mrijeste noću, osvjetljavanjem plićaka onemogućujemo mriještenje. Tako i ribari imaju manji ulov. Godišnje više ptica strada zbog svjetlosnog onečišćenja nego od ekoloških katastrofa. A što se biljaka tiče, ne vjerujem da su u gradskim sredinama, gdje su mnoge noću neprestano osvijetljene, biljke samo tako izgubile svoje prirodne potrebe za izmjenom dana i noći. Pitanje koje se nameće je: mora li čovjek biti kriv i za to?
Već i samim širenjem gradova ulazimo u prirodno stanište mnogim vrstama i ugrožavamo ih, što se ni ne uzima kao greška, već čovjekovo pravo. Smatram da bi bilo teže objasniti životinjama kako ovaj “umjetni dan” zapravo nije dan nego je noć, nego samo smisliti konstruktivna rješenja za ublažavanje svjetlosnog onečišćenja. Takva rješenja već postoje, samo ih treba provoditi.
Zašto bismo “radili dramu” zbog jedne zalutale zrake svjetla?
Zato što su posljedice tih zalutalih zraka velike. Neke od njih su vezane uz ljude i njihovu sigurnost. Logično nam je da od pretjeranog noćnog blještavila imamo otežan san pa i to da dugoročno imamo problema sa zdravljem. Žene više nego muškarci jer doživljavaju hormonalne poremećaje. Čak si priušte veću šansu za obolijevanje od raka dojke jer im se manje izlučuje melatonin kao prirodna zaštita, a za čiju je obnovu potreban san.
Kontrast svjetla i tame kod loše rasvjete povećava šansu od kriminaliteta. Zvuči čak kontradiktorno, ali naše se oko teško privikava na veći kontrast, baš kao što se teško
privikava na mrak.
Još je jedna ključna posljedica razbacivanja svjetlom noću neadekvatnom rasvjetom, a to je –razbacivanje energijom. Svjetlosno zagađenje u smislu nepotrebne potrošnje energije i utjecaja na vlastito zdravlje je i ostavljanje svjetla “da gori” do dugo u noć ili u prostorijama u kojima je upaljeno, a u njima ne boravimo.
 |
 |
Problemi leže u lošoj rasvjetnoj instalaciji, zastarjeloj ili neadekvatno dizajniranoj. Takva ne uperava svjetlosni mlaz direktno na osvijetljeno područje, što smo naveli kao ispravno, već se raspršuje svuda uokolo, stvarajući tako svjetlosno zagađenje. Ujedno se i troši više energije, koju, naravno, dodatno plaćamo. Sve bi nas to trebalo zanimati. Eto odgovora na pitanje s početka ovog teksta o važnosti novca kojeg nemamo, a bilo bi dobro da ga pribavljamo i ovako – zaštitom okoline od prekomjernog osvjetljavanja.
Drugi problem leži u nebrizi da se upotrijebi svrsishodnija instalacijska rasvjeta, gdje ponovno dolazimo do neprimjenjivanja zakona koji je donešen 2007. Primjer za to je studija rasvjete Zagreba koja je donešena 2002. godine i napravljena po narudžbi Gradskog poglavarstva Grada Zagreba, a uključuje dekorativnu rasvjetu ključnih objekata i trgova. Ono što je izvedeno, rijetko je izvedeno dobro.
Grad Lyon u Francuskoj 2002. bio je poticatelj pokretanja međunarodne mreže gradova Cities of Light u koji je uključeno 60-ak gradova s raznih kontinenata. Ti gradovi žele promicati umjetnu rasvjetu u svrhu društvenog i ekonomskog razvoja urbanih prostora, kao i zaštite okoliša. U ovu inicijativu hrvatski gradovi nisu uključeni.
U svaku struku, ma što radili, možemo uključiti ekološko viđenje situacije holistički – ne isključujući nijedan dio iz cjeline jer je svaki dio važan. Tako bismo trebali uključiti i moguće utjecaje projekta na kojem radimo, s naglaskom utjecaja na okoliš. Zaboravljamo da i mi živimo u tom okolišu.
Tekst: Biologija.com.hr / piše Martina Fiolić, dipl. ing. agronomije – uređenje krajobraza, Udruga UPRIS