Matija Habuš i Lucija Kalšan, nakon putovanja po različitim dijelovima svijeta, gdje su od Australije, preko Novog Zelanda i Amerike prošli kroz 40 različitih zemalja svijeta, svoj san ostvaruju u Legradu. Upravo tamo grade svoju priču eko proizvodnje češnjaka, heljde i konoplje, a sve pod nazivom Eko Gorušica, odnosno Mudra.
I dok brojni njihovi vršnjaci interese pronalaze u raznim oblicima moderne tehnologije, Matija i Lucija svoj su gušt pronašli u eko proizvodnji, povratkom na stare načine uzgoja.
– Djetinjstvo sam proveo po šumama, gradio kućice i to je bio dio mene. Uvijek sam nešto radio na zemlji, imali smo voćnjak, pa sam pomagao svojima – kaže Matija.
Kroz obrazovanje je malo zapostavio daj dio, a kada se nakon putovanja po raznim stranama svijeta vratio kući, znao je da želi raditi nešto što je održivo.
– Nisam želio koristiti kemikalije, imali smo neku ušteđevinu i tražili smo što ćemo dalje raditi. Nekako prirodno pojavila se želja da sadimo bakin češnjak. To je nešto što nas je zadržalo ovdje – govori nam.
Lucija se prisjeća da je kao mala uvijek odlazila kod djeda i bake i vrijeme provodila s njima oko zemlje ili u šumi.
– Kasnije, u vrijeme fakulteta također sam se udaljila od toga, a onda smo otišli na Novi Zeland gdje smo puno radili na farmama i ponovno mi se vratio taj osjećaj rada na zemlji. Bilo mi je to jako lijepo – kaže Lucija.
Ideja da Lucija nastavi studirati vratila ih je u Hrvatsku, no početak sadnje češnjaka promijenio je planove i polako su kretali u smjeru današnje proizvodnje.
Češnjak, konoplja i heljda
– Češnjak smo počeli saditi sasvim slučajno, bez nekog posebnog plana, ali smo uživali u tome. Sljedeće godine posadili smo konoplju i imali dogovor o otkupu – prisjeća se Lucija.
Ideja da konoplju dalje prodaju nije uspjela, pa su odlučili u potpunosti se posvetiti vlastitoj proizvodnji, te su otvorili OPG.
– Nismo se u početku usudili krenuti s nečim, kao i svi ljudi, tražili smo nešto sigurno, ali smo shvatili da danas zapravo ništa nije sigurno. Tako smo krenuli sa sadnjom češnjaka i konoplje, a onda je i heljda ušla u priču – opisuju nam.
U početku su nailazili na brojne probleme, snalazili se s opremom i različitim utjecajima na proces proizvodnje.
– Kad danas pogledamo na sve to možemo reći da je to bio period hrabrosti i ludosti – kaže Matija.
S uzgojem konoplje upoznali su se preko prijatelja kojima su pomagali u njihovim berbama, a iako je to područje uvijek bilo pod povećalom, strah od upuštanja u tako nešto nisu imali.
– Znali smo ljude koji se time bave, pa se u međuvremenu dosta pojednostavila i procedura proizvodnje, što nam je puno olakšalo. No, jako smo teško pronašli zemlju za sadnju, ljudi nam nisu htjeli dati zemlju u zakup jer su se bojali – kaže Matija.
U svojoj proizvodnji ne koriste plug i slične strojeve, izbacili su oranje i zamijenili ga podrivanjem.
– Danas se na razini Europe takav način proizvodnje potiče. Počelo se shvaćati da je takav proizvod puno kvalitetniji. Radimo u skladu s prirodom, ono što priroda zapravo ima mi samo nadograđujemo, a ne uništavamo – kažu nam.
Neiskorišteni potencijal
Kada je riječ o poznatoj priči da u Hrvatskoj ima dovoljno poljoprivrednog područja za prehraniti veći broj ljudi, Matija kaže kako je problem u edukaciji i organizaciji.
– Hrvatska bi zaista mogla hraniti jako puno ljudi, imamo ogromne neiskorištene potencijale. Trenutno smo u situaciji da Vlada plaća obroke djeci, dok su u drugim zemljama uspostavili lokalnu organsku proizvodnju i tako hrane učenike. Ovdje ljudi nemaju interes za time jer je to odlazak u nepoznato, a ljudi vole raditi poznate stvari. U jednom trenutku aronija postane popularna, pa svi krenu saditi aroniju. S druge strane, da nam zatvore granice, mi bismo zapravo jeli stočnu hranu. To je žalosno – kaže nam.
Trend o kojem se također puno govori prelazak je na samoodrživi model uzgoja hrane za potrebe malih kućanstava. Matija i Lucija kažu da je neki oblik trampe koja podrazumijeva da svatko proizvodi nešto drugo, najbolji.
– Lijepo je znati što jedemo, čije je i od koga. Biti samoodrživ je zapravo pokušaj da napravimo nešto što nije potrebno i nije prirodno. Mi smo društvena bića i postojimo da bismo jedni s drugima surađivali. Ne može svatko biti majstor u svemu. Odlazak na selo je nešto što bi trebalo biti prirodno, gdje čovjek ima svoj mali komad zemlje i zna što uzgaja – kažu nam.
Bolje je učiti na tuđim greškama
Što se savjeta za tako nešto tiče, kažu da je dobro prvo otići negdje učiti kako se to radi.
– Postoje ljudi koji primaju volontere i bolje je učiti od njih, jer ste inače osuđeni na to da učite na vlastitim greškama. A ljudi žele pomoći i dati savjet, jer kad u nešto kreneš dublje ulazit, tek onda vidiš koliko ne znaš. Tako i mi funkcioniramo, ovdje često dolaze prijatelji i ljudi koji žele nešto naučiti, pa kroz druženje prenosimo znanje – govore.
Svoje proizvode prodaju putem Facebook stranice, brojnih web shopova, a taj im se način rada pokazao najboljim.
– Prodajemo svježi češnjak, a uz to i čaj, protein i brašno od konoplje, kašu i brašno od heljde, te CBD kapi – kaže Lucija i dodaje kako se ljudi sve više okreću proizvodima proizvedenim na njihov način, u odnosu na kupovinu u trgovačkim centrima.
– Kada ljudi jednom probaju, iznenade se, pa nam često govore da imamo heljdu kakvu nikada nisu probali. Takvi nam se ljudi nakon toga vraćaju – zaključuje Lucija.
Ovaj par koji se posvetio poljoprivrednoj proizvodnji tu ne planira stati, pa je tako Lucija nedavno proizvela deterdžent za rublje od lista bršljana, a kažu kako u budućnosti razmišljaju i o proizvodnji zobenih pahuljica i maka.
Lucija i Matija ni u čemu ne vide prepreku, već vođeni instinktom rade stvari u kojima se osjećaju dobro. Vjerojatno upravo zbog toga u ova stresna vremena oni žive opušteno, radeći kako kažu, na svom “gruntu”. Neka nam svima budu primjer.
