Prošetali ste barem jednom po novom koprivničkom trgu ili Koprivnicom i sigurno vam je za oko “zapelo” prekrasno cvijeće, drvoredi te divni parkovi.
Za svaki detalj oko uređenja okoliša po Koprivnici zadužena je Nataša Njegovec, inženjerka hortikulture koja u Komunalcu radi više od 20 godina na poslovima uređenja i održavanja javnih zelenih površina. U njenim rukama je projektiranje drvoreda, površine parkova, edukacije mladih te uređenje groblja.
Sve je krenulo u osnovnoj školi
Nataša je inače rodom iz Novigrada Podravskog, ali punih 12 godina živi u Koprivnici. Svoje slobodno vrijeme voli provesti s bližnjima, prijateljima, šetati – osobito prirodom, a ljubav prema uređenju i biljkama došla je još u osnovnoj školi.
– Bila sam član učeničke zadruge, svaki razred imao je svoju gredicu za uzgoj povrća za školsku kuhinju, a posebice sam voljela radne akcije uređenja zapuštenih površina u selu, kada smo zapuštenim površinama davali novi izgled i smisao. Kroz srednjoškolsko školovanje ljubav prema prirodnim znanostima sve više je rasla, te sam upisala i završila Agronomski fakultet u Zagrebu, smjer Vrtlarstvo i oblikovanje pejzaža – ispričala nam je Nataša.
Kako je Nataša jedna od odgovornih za uređenje okoliša po gradu, upitali smo od kud joj dolaze ideje, ali stvara li joj to dodatni stres.
– Ideje dolaze odasvud – one su, vjerujem, plod školovanja, praćenja trendova u uređenju prostora, moje znatiželje, upijanja svega što vidim, ali najviše su plod ljubavi prema cvijeću, stablima i majčici Zemlji. Ako se unesete srcem u ono što radite i stalo vam je da to uspije i opstane, mislim da bi svakome stvaralo stres. Ponekad je to pozitivan stres, koji me tjera naprijed i u tom trenutku nastaju i meni neobjašnjive ideje, a ponekad mi se svega toga skupi, pa mi treba malo mojeg mira – pojašnjava.
Najiskrenije reakcije su reakcije ljudi
Koprivnica je puna boja, raznolikog cvijeća i prekrasnih mirisa. U kojem god smjeru skrene pogled nešto će mu sigurno zadržati pažnju. Upravo ta spontana reakcija građana Natašu najviše veseli.
– Najiskrenije reakcije su reakcije ljudi, slučajnih prolaznika, kada vidite da im se sviđa ono što ste napravili i izvade mobitel da bi ovjekovječili taj trenutak – kaže te dodaje kako je rastuže negativne reakcije, ali ih zato pokušava usmjeriti na daljnji rast.
Nataša ne može izdvojiti ni jedan projekt kao najdraži ili najteži. Kaže, kako je najdraži ujedno i najteži onaj koji toga trena radi. A najviše je veseli kada njene ideje preteču s papira u stvarnost, ali i prihvaćanje od strane za koju je ideja rađena.
Kao i svaki posao, tako i ovaj ima onu negativnu stranu. Negativna strana ovog posla je devastiranje.
– Velik dio mojih ideja realizira se na javnim površinama – znači dostupnim svima. Ne cijene svi ljudi tuđi rad i muku. U mojem timu su marljivi i dobri ljudi, koji ulažu svoju snagu i zdravlje da bi našim građanima bio ugodan život u gradu, a neki to ne cijene, već uništavaju – čupa se i gazi cvijeće, gazi trava, lome mlada stabla, razbijaju koševi za smeće. To boli i za takve stvari nemam razumijevanja – ističe.
Rušenje stabala
Svi smo jednom bili svjedoci rušenja stabala/drvoreda na što smo negativni reagirali i pitali se zašto to rade. Nataša nam je i na to pitanje dala poprilično jasan odgovor.
– Nažalost, neka stabla zbog svoje starosti i dotrajalosti predstavljaju opasnost za građane, pa ih nakon zdravstvenog pregleda stručnjaka ili orezujemo da bi smanjili opasnost od lomova grana, a poneko stablo moramo i srušiti. Na mjesto srušenog stabla tada zasadimo novo, a ako nije moguće na tom mjestu, vodimo računa da brojku nadomjestimo novim stablom. Stabla su u urbanim sredinama jako važna zbog boljih životnih uvjeta koja nam pružaju i želimo ih saditi što više, ali su isto tako urbani uvjeti sve samo ne dobri za ta stabla. Želja mi je educirati građane kako što bolje očuvati stabla našega grada. Vidim mnoge greške koje naši građani rade, ne znajući da rade štetu stablima, npr. urin pasa oštećuje koru drveta, naslanjanje bicikli na mlada stabla oštećuju mladu, nježnu koru, parkiranje automobila uz stablo sabija tlo i narušavaju se vodozračni odnosi u tlu i stablo ne može više disati korijenom te postupno propada – pojasnila je.
Motivacija i neostvarene želje
Tijekom razgovora osvrnuli smo se i na proteklu godinu u kojoj je započela sadnja stabala po principu samoodrživosti – permakulture. Tom su prilikom posadili urbanu šumu autohtonih stabala graba i hrasta lužnjaka na Lenišću, šumu hrane na Bazenima Cerine dostupnu svim građanima te su zasijali dvije velike cvjetne livade.
Rade na educiranju djece s kojima sade u cilju kako bi maleni izrasli u ljude koji znaju kako održati zelenilo oko nas. No, ipak ima neostvarenih želja.
– Želja mi je stvoriti samoodrživo, prirodno okruženje, bez pretjeranih košnji (radi pčela), prirodnog izgleda, punog života. Permakultura podrazumijeva sadnju autohtonih vrsta, koje su za ovo okruženje prirodne i prilagođene. Dobrim odabirom vrsta može se građanima osigurati uređeni prostor dostojan grada, ali isto tako omogućiti da ti isti građani mogu ubrati voćku, ubrati livadno cvijeće, vidjeti leptira – jer to je dodir sa prirodom. To nas čini sretnijima – govori.
Nataša je od malih nogu prepoznala svoj poziv za uređivanjem okoliša. Ima priliku da svoje vizije, ideje i želje može provesti u djelo te uljepšati našu Staru damu, našu Koprivnicu koja je ovog proljeća zasjala u prekrasnom ruhu.
I za sam kraj otkrila nam je “tajnu” kako se motivira za svoj posao.
– Samo se sjetim koliko volim to što radim – zaključuje Nataša Njegovec.
