Ivanka Bartolin (65) iz Đelekovca primila se šišanja živice ispred svoje ogromne kuće u Đelekovcu. Iznenađujuće, u kući živi samo ona i pas Ben, jedino joj svakodnevno društvo uz nekoliko kokica.
Sama je posljednje četiri godine otkako joj je iznenada preminuo suprug.
– Moram biti vredna ako hoću da mi donekle bude uređeno, dok mogu. Imam i košnju, čišćenje i održavanje velike kuće. Puno je to posla – priča nam Ivanka i nastavlja kako sin živi za sebe tu u Đelekovcu, a kći je u Njemačkoj.
– Sve me gleda, sve treba napraviti. Ogradu treba farbati i sve radim sama. Samo pitam sina za savjet kak kaj napraviti i primim se posla. Imam vremena. Ubija me to što smo napravili takvo zdanje, ali računali smo da će bar jedno dijete biti s nama doma, a otišli su svatko na svoju stranu. Sreća je što je gore sve prazno, nije namješteno pa ne moram i to čistiti – ispričala nam je Ivanka.
Još kad je suprug bio živ prodali su svinje.
– Nema više ljudi kako je bilo nekad, izgubila se čar kolinja da se skupimo i družimo. Sve je to nekamo otišlo krivim putem. Ne znam ni sama zašto se sve tako promijenilo – kazala je.
Suprug joj je iznenada umro.
– Računali smo da ćemo oboje biti u mirovini i uživati. Cijeli smo život teško radili, ali sudbina je htjela drugačije. Razdvojila nas je prije četiri godine. Digao se iz kreveta, porazgovarali smo i zauvijek je zaspao. To je s jedne strane lijepa smrt ako znate da neki godinama leže nepokretni, ali je velik šok – objasnila je Ivanka i dodala kako je teško dalje živjeti.
– Nije mi lijepo, samoća je najteža. Tko to ne proba, ne može razumjeti. Dobro je kad imaš dvorište u kojem imaš što raditi pa ti dan nekako prođe, zaboraviš na brige i nešto te pokreće. Najteže je kad su tmurni dani, hladnoća, to ubija. Borila sam se da ne padnem u depresiju. Zato mi dođu prijateljice. Smiju se kad čuju da razgovaram sama sa sobom. A što ću kad nemam s kim – iskreno će Ivanka.
Pas Ben jedino joj je društvo i s njim često priča.
– Nekad smo si gradili kuću i razmišljali što ćemo s njegovim roditeljima, koji su tu živjeli. Ostali smo i brinuli se o njima do kraja. Tko će o nama, meni, voditi brigu, to samo dragi Bog zna. Sreća je dok čovjek može sam sa sobom, dok ga zdravlje služi – kazala je.
Osvrnula se i na današnji ležeran pristup mladih braku i osnivanju obitelji.
– Svi vele stignemo se ženiti. Ne, ne stignete se. Dobiješ djecu blizu četrdesete, ideš starosti, nemaš više snage, a djeca rastu i trebaju te. Djeca su meni s 20 bila kao igračke, nisam ni znala da ih imam. Kad sam došla u najljepše godine, već su oni odrasli. Vremena se mijenjaju – reći će.
Pitali smo je i što čovjeka drži, pokreće u životu kad voljeni umru, a život nema neku vedru perspektivu. Starost je najčešće tužna, stari ljudi marginalizirani u društvu.
– Taj čovjek nekako padne. Ili se oda piću. Muškarci, stari dečki, kad im umru roditelji, tek tada počnu razmišljati da nisu trebali dočekati svoju zlatnu dob potpuno sami i bez nasljednika, suputnika, budućnosti. Ali sad je kasno. Ta se osoba više ne može naviknuti na to da mu netko po kući hoda, prati ga. Bude uz njega. Zato ima sve svoje vrijeme – kazala je i objasnila kako je sve posložila u glavi nakon smrti supruga.
– Moja je snaga, nakon svih životnih nedaća, da sam sama sebi psiholog i psihijatar. Da se nađeš na putu koji ti daje jačinu života, ne potonuti. Imaš to u glavi, ali se moraš boriti i držati glavu iznad vode. Ići naprijed i uvijek misliti da ima i gorih situacija. Treba ići među ljude, družiti se. Imala sam sreću da sam dvije godine nakon smrti supruga radila kao gerontodomaćica pa sam svaki dan išla među ljude i razgovarala. No, došla sam popodne doma među svoja četiri zida i tišina. I onda mi ide kroz glavu da ima više ljudi s gorim problemima od mojih. I obitelj me tješila, ali nije mi to pomoglo. Ja sam bila ta koja sam se borila i izborila da ne potonem. Tako moraju svi u mojoj situaciji – zaključila je Ivanka Bartolin.
