U sobi napuštene kuće na koprivničkoj Danici, koja je nekad bila dijelom koncentracijskog logora, Koprivničanac Mario Grobenski napravio je niz zanimljivih, čudnih i nadrealnih fotografija.
Koprivničanac Mario Grobenski u izlozima koprivničke Knjižnice i čitaonice Fran Galović izložio je seriju fotografija kojima priča Priče iz kuće u kojoj nitko ne živi.
U sobi napuštene kuće na koprivničkoj Danici koja je nekad bila dijelom koncentracijskog logora nastao je niz zanimljivih, čudnih i nadrealnih fotografija, a za ovu priliku odabrana je serija koja je nastala prije tri godine.
– Isključivo sam vezan za crno-bijelu fotografiju, nekako najviše odgovara prostoru i samoj priči koja se odvija unutar te prostorije, ali ima i nekoliko kolor fotografija. U koloru ionako sve vidimo, a crno-bijela fotografija je jedan drugi svijet – rekao je Grobenski i objasnio kako su ga na prvu privukle te napuštene kuće u koje se zatvorio prije šest godina.
Iako kaže kako u Koprivnici postoji niz zanimljivih prostora, najbolje se snalazi u ovakvim napuštenim kućama koje su ostavljene da propadaju, a svojim konceptom odgovaraju upravo njegovim pričama koje obiluju neobičnim likovima i situacijama.
– Sebe ili svoje modele nastojim poistovjetiti s likovima iz starih romana, priča ili filmova. Ne zanimaju me stereotipi. Privući me može sve što je neobično, čudno, nadrealno i s mračnom atmosferom. Inspiriraju me David Lynch, Edgar Alan Poe, Jan Saudek, Andy Warhol i drugi. Svaka fotka koju sam snimio ima svoju priču, više ili manje poznatu. A neke su inspirirane naslovima pjesama ili filmova – objasnio je.
Grobenski fotografiju percipira kao drugi univerzum, kao mjesto u kojem se može izraziti na svoj način i biti kreativan, a ljubav prema fotografiji počela se razvijati kroz ljubav prema rock glazbi. Na njegovim fotografijama može se pronaći široki spektar koprivničkih, ali i inozemnih rock bendova, od Overflowa do Ramonesa i Nirvane.
– U počecima je bavljenje fotografijom izgledalo zanimljivije nego sad. Prije svega zato što sam radio s negativima i filmovima, a danas radim s digitalnom kamerom i odmah se vidi sve što se snimi. Ranije sam morao paziti kako na svjetlo i kadar te kako snimam, a nakon toga sam filmove razvijao doma i tek tada vidio što sam snimio – istaknuo je Grobenski.
Iako od fotografije ne živi, lijepo mu je kad ponešto uspije prodati. S druge strane, danas kad se fotografije stave na internet, svima su lako dostupne i ne ostaje previše mjesta zaradi.
– Moj san i najveća želja je snimiti fotku koju bi svatko želio objesiti na svojem zidu. Ako ne to, onda barem da ju odštampaju na svojoj majici. To znači da moram još puno raditi, razmišljati i smišljati – zaključio je Grobenski.
