Prema istraživanju Eurostata, osam posto Hrvata godišnje pročita 10 ili više knjiga. Rekli bismo, to su pravi čitači. Samo jednu, jedinu knjigu godišnje pročita 42 posto posto žitelja naše “kifle”, a to je dvostruko manje od, recimo načitanih Švicaraca. Mogli bismo reći i da su to vrlo poražavajući podaci, pogotovo u tjednima pred nama, označenima kao Mjesec knjige.
– Iskreno, bojim se da je i tih osam posto Hrvata koji tvrde da su pročitali 10 i više knjiga – navučeno. Nekako ne vjerujem ni u taj postotak, mislim da bi bilo predobro da je to tako – otvaramo temu s Markom Gregurom, neumornim spisateljem koji je u lipnju ove godine objavio peti autorski roman, a već “debelo” radi na sljedećem.
Marko Gregur: Djeca oponašaju
Djecu ne bi trebalo tjerati na knjigu, složit će se s time svatko tko knjigu voli.
– Naravno. Mislim, uvijek mi je zgodno prisjetiti se jedne scene, detalja iz podzemne. Sjede otac i supruga, s djecom. Svi čitaju. Pitaju oca kako to da je uspio natjerati djecu na knjigu, a on odgovara nikako, vide da on stalno čita pa su i oni krenuli. To je oponašanje, a to djeca vole raditi – priča nam Gregur čiji sin ima 12 godina i nemalo puta mu je rekao, što se njega tiče, ne mora pročitati nijednu knjigu.
“Na kraju, upravo preko tog oponašanja shvatio je da čita zbog sebe, a ne drugih”, dodaje naš sugovornik koji smatra da bi jedan od prvih koraka trebala biti drukčija “politika” sa školskim lektirama. I sam je, kaže, znao izbjegavati one koje jednostavno nije želio čitati.
– Vidim sina kako se muči s jednom knjigom, već deset dana čita i još uvijek je na 30. stranici. Rekao sa mu, prestani ako ne ide, čitaj nešto drugo. A ocjena? Kakva bude, bude. Ono što mu je zanimljivo i čitko, pročita u dahu, po 300 stranica, nikakav problem – kazuje Gregur koji ističe da su mnogi naslovi prerano nametnuti i da “klinci” još uvijek nisu spremni za njih, dok neki koji bi trebali biti tamo, uopće nisu na “listi”.
– Ne znam zašto vlada toliki otpor oko uvođenja novih, malo slobodnijih, pa i modernijih naslova i zašto je popis lektire oduvijek jedan te isti. Mislim, ok, recimo Marko Marulić, imaš 15 godina i “lud si k’o puška”, nit’ poznaješ to razdoblje niti atmosferu i kako ćeš ti onda to čitati s razumijevanjem, prije svega s voljom – pita se ovaj koprivnički književnik.
Kao dobar primjer približavanja djece, ali i šire javnosti knjizi navodi onaj islandski, gdje postoji jedan dan u godini u kojem se tradicionalno poklanjaju knjige. Na taj se dan na Islandu, u 24 sata, proda valjda više knjiga no što je tamo stanovnika, oslikava Gregur.
Ekspozicija tame: Drugi dio trilogije
Jedan od povoda za ovaj razgovor bio je i njegov posljednji objavljeni, spomenuti roman Ekspozicija tame, drugi dio takozvane Podravske trilogije.
– Da, zamišljeno je zapravo kao Podravska trilogija. Vošicki (2020.) kao prvi roman, zatim Ekspozicija tame (2024.) te sljedeći koji pripremam kao njen završetak. Postoji opet nekakva ideja o još jednom naslovu kao dodatku, no vidjet ćemo hoćemo li set zaključiti s tri ili četiri naslova, ipak – pojašnjava Gregur koji se u Ekspoziciji bavi pripovješću iz kuta svojevrsnog naratora, slijepog i bezimenog, ali simpatičnog lika nadimka Mračnjak.
Gregur otkriva i kako je na ideju došao slučajno, prilikom razgovora s prevoditeljicom njegovog Vošickog na talijanski Ljiljanom Avirović koja je rođena u Novigradu Podravskom. Ovaj koprivnički autor dobro se snalazi u podžanru, nazovimo to, romansiranih biografija. Za razliku od Vošickog koji je stvaran lik sa stvarnim faktima i oko kojeg se “kroje” neke izmišljene dogodovštine, u Ekspoziciji je glavni lik potpuno izmišljen, ali je stvarna jedna kuća, srušena u Beču i nanovo sagrađena u susjednom nam Novigradu Podravskom.
– Sjedili smo baš na verandi te kuće, Ljiljana Avirović i ja i u tom trenu mi je sinula ideja samog početka priče… Tu je sve krenulo, a kasnije je u život “rođen” glavni lik koji ne vidi i koji doživljava svijet putem zvukova – pojašnjava nam Marko Gregur, a mi ćemo, u “moru” brojnih recenzija i osvrta s povremenim otkrivanjem radnje tek dodati – pročitajte knjigu!
Nakon Vošickog i Ekspozicije tame dovoljno je dodati – Žarko Dolinar. Mnogima dovoljno, nekima i dalje nepoznanica. Zašto je ovaj rođeni Koprivničanac s posljednjim prebivalištem u švicarskom Baselu zaslužio biti središnja figura Gregurova trećeg naslova iz Trilogije ne treba posebno isticati; baš poput Vošickog bilo bi tu mnogo materijala čak i za film.
Dolinar sljedeća “stanica” u Trilogiji
– Eto, moram prije svega reći da postoji čak ideja i namjera jedne produkcijske kuće da se Vošicki ekranizira kroz serije. No, otom potom, nije baš jeftina ideja. Isto tako i Dolinarov život prepun je materijala i priča. Mali smo grad i nemamo previše ljudi koje bismo trebali pamtiti, a i one koje bismo trebali, lako zaboravljamo. Već dugo zapravo radim na Dolinaru, otprilike mi je jasna struktura, priča, sad tome tek treba dati smisao. Inače, uglavnom kad krenem pisati rijetko kada znam gdje će me sve odvesti. Pustim jednostavno priči da me vodi – kazao nam je Marko koji je marljivo skupljao materijale, razgovarao s njegovim vremenicima i prijateljima, pa čak i nekim ministrima poput Grlića-Radmana koji su se s Dolinarom privatno družili.
Naš sugovornik zapravo je poseban autor, baš kao što je i svaki drugi poseban na svoj način. On, recimo, i dalje preferira pisati rukom, nalivperom.
– Volim kad je drugi, takozvani “draft” onaj na računalu, no to nije uvijek pravilo. Možda će nekome biti čudno, no nemam određeno vrijeme za pisanje, pišem kad osjetim da je vrijeme, a mnogo toga pišem na putu. Uglavnom u vlaku prema Zagrebu i natrag, ponekad na plaži… – doznajemo od Gregura koji se malo i našalio tom prilikom.
– Možda sam jedini putnik kojemu je zapravo drago kad vlak kasni, jer mogu duže pisati. Dobro, možda uz mene tu je još i kondukter. To, naravno osobno baš i ne osjetim, to kašnjenje, jer pišem, dignem glavu i eto me već u Zagrebu ili doma.
Javna televizija nije mrtva
Marko Gregur ne voli, kaže, mistificirati ništa pa tako potpuno prizemno i otvoreno priča i o pisanju kao fahu. Slažemo se obojica kako uz talent naravno i poznavanje “graditeljskih” jezičnih te narativnih pravila treba mnogo volje te da je 90 posto zapravo obično “kopanje”.
– Da, šljaka. Inspiracija mora postojati i ona je tu, no većinu vremena to je mukotrpan rad.
Gregur, možda će zvučati nategnuto – no ipak u ovo dekadentno doba sasvim je razumno to tvrditi – zvuči, izgleda i ponaša se kao, pa onda i zaključujemo da uistinu jest, renesansni čovjek. Nedavno je doktorirao medije i komunikaciju na Sveučilištu Sjever zahvaljujući radu na Vošickom, ali i godinama predavanja i polaganja ispita. Tamo je svojevremeno bio i asistent na dva kolegija, bio je tajnik Društva hrvatskih književnika, pokretač je festivala mladih književnika te časopisa za književnost Artikulacije, vrlo aktivan u organizaciji Galovićeve jeseni… Krajem 2023. godine izabran je s najviše glasova kao jedan od četvero novih članova Programskog vijeća Hrvatske radiotelevizije.
– Formalno, nemamo podijeljeno u Vijeću koje područje je čije, no naravno da svatko od nas ima svoje područje interesa. Recimo da je tako, pa sve što je vezano uz kulturu meni je zanimljivo. Kad je općenito riječ o funkciji javne televizije, mogu govoriti kao obični gledatelj. Ona je potrebna i dobra te mora emitirati sve ono što je vrijedno, a ne bi možda imalo mjesta na isključivo komercijalnim televizijama. Da se može bolje i više to stoji, no ne slažem se da je vrijeme televizija poput HRT-a ili BBC-a u doba današnjih medija završilo – zaključuje.
Gregur nam je odgovorio i na set kratkih pitanja u video prilogu…
