Baka Franca Makar (87) iz Sigeca Ludbreškog već 24 godine brine se o raspelu na raskrižju između Ludbrega i Sigeca Ludbreškog. Tako je bilo i nekidan, kada smo je zatekli da donosi svježe sesvetsko cvijeće, a staro uklanja. Za Sve svete sve mora biti na svom mjestu.
– Već sam na izmaku i više nemrem. Trebala bi i travu pozubačiti, a teško mi je. No nekak se bum vupirala i bum to očistila – priča nam Franca koja ne može ni hodati bez štapa, ali redovito dolazi brinuti se o raspelu.
– Kak bu to dok mene ne bu, ne znam – iskreno će Franca o svojoj najvećoj životnoj brizi, jer riječ je o raspelu koje su ona i pokojni suprug i izgradili, na svom zemljištu. Učinili su to na zahtjev tadašnjeg župnika, iako nisu imali novca.
– Nekak smo zmogli. Govorili su nam da skupljamo po selu, ali nismo htjeli. Rekli smo: Neka bude Bogu na slavu. Zidal ga je jedan čovjek iz sela, a rođak je nabavil kamena s mora – ispričala nam je baka Franca. Ispod raspela postavljena je i spomen-ploča s njenim i suprugovim imenom, kao trajni spomen na njihovu žrtvu.
Baka Franca raspelo održava cijelu godinu, ne samo za blagdane. Tada si ipak da više truda i ne štedi vrijeme ni novac. Cvijeće nosi svaki tjedan, svaku nedjelju, a zanimljivo je da sve uzgoji sama, u svom vrćaku.
– Bila sam u bolnici tjedan dana, dobila sam sepsu. Tada sam rekla doktorici da moram doma, da mi se cvijeće kod raspela bude povenulo, da ga nema tko zalijati. Pitala me otkud sam. Kad sam rekla iz Sigeca kraj Ludbrega, tam di su oni semafori, rekla je da zna i pitala jel’ tam di je ono lijepo raspelo. Tada mi je rekla: Znate što, gospođo? Idite doma svojemu cvijeću, a ako vam bude loše, odmah se vratite tu k meni. Nije mi bilo ništa, oporavila sam se – rekla je baka Franca.
Živi sama. Suprug joj je davno umro, a djece nisu mogli imati.
– Bilo bi dobro sad u starosti nekoga imati kraj sebe, ali kaj ćete, takav je život. Obilazi me gerontodomaćica i pomogne ako kaj trebam – kaže.
Njen imetak nije velik i razmišlja kome će ga ostaviti kad je više ne bude, ali još je više brine tko će održavati raspelo i neprestano ga kititi cvijećem kao ona. Čovjek sa sobom u grob ne može ponijeti ništa.
Svaki je dan sve teži, starost čini svoje. Tako baka Franca više ne može ni na misu na koju je nekad redovito išla, ali sretna je što postoji prijenos na televiziji. Naravno, kod kuće je neizostavna i svakodnevna molitva.
– Dok god budem mogla biti sama, nejdem z svoje hiže. Živim, moram, tak dragi Božek hoće – kroz suze je dodala simpatična baka Franca.
Vjeruje kako je zbog održavanja raspela čuva i sam dragi Bog. Na tom križanju dvaput je skoro poginula.
– Tu sam već bila pod autom. Na zebri. Išla sam od susede kada je na mene naletel auto i Božja me ruka čuvala da mi se ništa nije dogodilo, samo sam pala na haubu. Slično se dogodilo i s druge strane ceste, doletel je kombi i u zadnji čas stal uz škripu kočnica, glava mi je već bila na njegovom staklu. Opet mi se ništ nije dogodilo – prisjetila je baka Franca. Dodala je kako će se o raspelu brinuti dok god bude na nogama.
– Zemem si dve bote, prekrižim se i idem. Božek mi da snagu da donesem cveće, opučem drača i sve malo uredim. Tak bu dok me bu – zaključila je baka Franca.
