Srcem, adresom, a očito i umom sam Hlebinac, jer ministar Butković opet me zeznuo, napisao bih prostiju varijantu, ali znam da bi me urednik cenzurirao. Ne jednom, već dva puta, u dva dana. Ruku na srce, prvi puta velik dio krivice je i u mojim rukama, no drugi puta krvlju su natopljene samo njegove ruke. No krenimo od početka.
U ponedjeljak je ministar Butković došao na otvorenje 15 kilometara duge dionice željeznice koja vozi od Kloštra Vojakovačkog do Velike Mučne. U dopisu koji je poslan kao dan otvorenja željeznica istaknut je 6. studeni. U utorak sam dobio zadatak da odem na peron u Kloštar Vojakovački, sjednem na vlak i odvezem se do Koprivnice te isprobam to čudo od nove pruge.
Rečeno, učinjeno
Svanulo je maglovito studeno jutro, kada me onaj isti urednik pokupio ispred mog omiljenog kafića. Uputili smo se tako u Kloštar Vojakovački da bismo na pola puta shvatili da ni jedan ni drugi ne znamo gdje se zapravo nalazi kolodvor. No malo je selo, na vrijeme smo krenuli tako da smo znali da nam neće trebati puno da pronađemo kolodvor, peron, kako vam draže.
Uistinu, nije bilo teško pronaći peron. Urednik je parkirao automobil, odšetali smo do perona. Bilo je 8 sati te smo imali dobrih pola sata. Radnici, koji su tamo radili, pomalo su nas čudno gledali. Kako i ne bi, kad smo s fotoaparatom mahali, fotografirali ilustracije i čekali vlak. No ono što mi nismo znali je to da ne čekamo vlak, već Godota.
Najbolje da se vozim jutarnjim vlakom
Dan prije, kada smo se dogovarali oko toga kojim bih se vlakom mogao provozati, odlučili smo kako bi najbolje nam odgovarao putnički koji, prema voznom redu, iz Kloštra Vojakovačkog polazi u 8.30. Kucnuo je i taj čas, kazaljke na satu pokazuju 8.30, no vlaka nema. Prvi dan pa kasne, al ajde, pričekat ćemo, HŽ je to. Prolazi još nekoliko minuta, vlaka ni na vidiku. U tom trenutku dolazi mail u kojem piše da se pruga pušta u pogon sutra.
Gledamo se u čudu. Pa u prošlom mailu koji su poslali iz HŽ-a pisalo je da se pruga otvara danas. U nedoumici provjeravamo još jednom mail. Zaista, piše pruga se pušta u promet danas.
Vlak danas neće doći, ali sutra će doći sigurno
Dolazi jedan od turskih radnika koji su tamo radili sitne radove. Nosi neki alat u ruci. Odlazim do njega kako bih provjerio koja je točna informacija.
– No, no, Turkish – govori čovjek i vadi mobitel.
Simpatičan čovjek otvara prevoditelj te mi pokazuje kako će se pruga tek od večeri biti prometna. Razočarani i pomalo ljuti odlazimo do automobila. Tehnički gledano, ako se navečer otvori pruga, mail u kojem piše da se pruga otvara danas je istinit. Na putu prema redakciji prihvaćamo dio krivice, iako je logički bilo za pretpostaviti kada netko napiše datum da se misli cijeli dan, a ne tek posljednjih nekoliko sati tog dana.
Dolazimo u redakciju, svi pitaju kakva je bila vožnja, a mi prepričavamo gore napisano. Naravno nastaje smijeh i podbadanja koja su se nastavila ostatak dana.
Sutradan. Isto vrijeme. Isto mjesto.
Ako ste gledali film Rekvijem za snove, tako mi je izgledalo jutro (ako niste, tople preporuke za film). Repetitivno proživljavanje. Buđenje. Pospanost. Kava. Odlazak u Kloštar Vojakovački. Magla. Dolazak na peron.
Kada smo ušetali na peron, prva promjena. Nije bilo radnika. Natpis Kloštar Vojakovački, kao i vozni red na drugoj su strani. Odlazimo na lijevu stranu pruge, ako gledate prema Koprivnici. Čekamo vlak.
Dolazi vlak
Na satu je otkucavalo 8.15 kada smo iz smjera Zagreba vidjeli vlak kako dolazi. Začuđeni, pogledali smo se i prokomentirali kako smo ugodno iznenađeni što vlak ne kasni. Bit će ovo lijepa priča iako smo jučerašnje jutro proveli uzaludno čekajući. Vlak kako je polako došao, tako je prošao i nestao u magli u smjeru Koprivnice.
– Očito ovo nije bio naš vlak – prokomentirali smo u isti glas.
Nasmijali smo našoj naivnosti da bi vlak mogao doći ranije od predviđenog. Nije prošlo pet minuta, dolazi čovjek na peron. Ushićeni živim bićem na hladnom peronu, govorimo jedan drugome kako ćemo ipak imati nešto.
Čovjek polako dolazi novim pothodnikom.
– Gospodine, mi smo novinari, biste li nam htjeli malo prokomentirati novu željeznicu – upisali smo čovjeka.
Kazao je kako ne bi htio govoriti ništa pod svojim imenom, no nastavio je razgovor s nama.
– Pruga je odlična. Prije nekoliko godina nismo mogli ni sanjati da ćemo imati jednog dana ovakvo stajalište – kazao nam je čovjek.
Na pola razgovora shvatili smo da čovjek ne ide za Koprivnicu kao mi, već da ide u Zagreb.
– Gospon, ali vlak za Zagreb išao vam je u osam. Sad bi trebao svaki tren doći vlak koji ide za Koprivnicu – objašnjavamo nadobudno pozivajući se na vozni red koji je na mrežnim stranicama HŽ-a i na obližnjem panou.
– Ne dečki. Sad vam bude došao vlak za Zagreb. On je čekao ovog brzog vlaka da prođe. Kad on dođe, tek nakon toga kasnije nekad će vam doći vlak za Koprivnicu. Ali nisam siguran hoće li doći, možda i dalje voze autobusi koji vam inače tamo stoje – govori nam simpatičan čovjek pokazujući na mjesto pokraj pruge nedaleko perona.
Zbunjeni čovjek
Uvjeravamo mi dalje čovjeka pokazujući na vozni red. Nije prošlo nekoliko minuta, dolazi na naše iznenađenje – vlak. No ne iz smjera Zagreba kao što smo mi očekivali, već iz smjera Koprivnice kao što je čovjek rekao.
– Dečki, ovaj je vlak za mene. Sretno vam bilo s pričom i čekanjem vlaka. Sigurnije bi vam bilo da odete u Križevce i od tamo krenete jer tu vlak teško da budete dočekali – govori nam čovjek dobronamjerno na odlasku.
Otišao je čovjek, a mi ostali ponovno sami na peronu. U tom trenutku vlak je već 10 minuta kasnio.
– A ništ. Budemo sad još pričekali. Ako je vlak sada otišao za Križevce kroz nekih 20-ak minuta bi trebao vlak iz smjera Križevci doći prema nama – jedan drugome smo kazali.
Odredili smo devet sati kao granicu do koje ćemo čekati vlak, ako do tada ne dođe, odlučili smo da se u redakciju vraćamo bez vožnje vlakom.
Razočarani, došli metar do auta kad smo začuli kako dolazi vlak….
Tik, tak. Otkucalo je devet sati. Vlaka nema. Polako šećemo prema pothodniku, odlazimo do druge strane. Odlazimo prema automobilu. Samo što smo došli metar od automobila čujemo kako dolazi vlak iz smjera Zagreba. Gledamo se.
– Pa nemoj me j…. – kazali smo istovremeno, kao olimpijske sinkronizirane plivačice.
Samo minutu da smo pričekali, uhvatili bismo vlak, prošlo mi je kroz glavu. Nakon nekoliko sekundi mogao se čuti samo smijeh obojice. Bio je ovo smjeh arhetipski usađen u svima nama. Smjeh apsurda. Smjeh situacije, koju može jako malo stvari na ovom svijetu proizvesti. No tih jako malo stvari na svijetu, kao da je s Hrvatima u 7. stoljeću naselilo ove prostore te već stoljećima obitava u suživotu s nama. Jedna od tih je i HŽ.
Vlak koji je došao iz smjera Zagreba, baš kao i onaj u 8.15 nije stao. No nije nikakvo čudo što ovaj nije stao na stanici. Jer je ovaj puta bila riječ o teretnom vlaku.
Nasmijani apsurdnom situacijom krenuli u redakciju
Što nam drugo preostaje, doli smjeha. Camus bi bio ponosan na nas kako smo stoički prihvatili apsurd. Odlazimo u redakciju gdje smo po dolasku ponovno nasmijali prisutne kolege. Doduše, nekoliko puta na početku morali smo pojasniti da se ne zezamo te da stvarno ni drugi dan zaredom nisam se vozio novoizgrađenom prugom. Drugo jutro zaredom nismo uspjeli obaviti posao koji smo zacrtali. Onaj dragi čovjek sa sredine ove priče lijepo nam je objasnio, no mi smo u maniri velikih intelektualaca vjerovali u napisani vozni red i na kraju ispali bedaki. No lako za nas, imamo nešto. Imamo ovu priču koju trenutno čitate. Priču s kojom se, velika je vjerojatnost, možete vrlo lako poistovjetiti. Jer teško da niste ni jednom okusili gorak okus HŽ-a i njihovih kašnjenja.
No lako za nas. Što je s ljudima koji putuju na posao? Studentima koji trebaju stići na ispite? Pacijentima koji odlaze doktorima na zakazane preglede? Ljudima koji su prisiljeni koristiti usluge HŽ-a jer nemaju alternative? Kako da oni bilo što planiraju? Što ljudi u HŽ-u (ne misleći na konduktere i ostale radnike koji marljivo rade svoj posao, već ljude na pozicijama koji primaju masne plaće da sve funkcionira op.a.) imaju u svojim glavama, kako ih nije sram i stid biti tako traljavi.
Gospodo, uz svo dužno poštovanje, uime svih onih koji su zakasnili kod doktora, koji su pali ispit jer nisu došli na vrijeme, koji su izgubili posao zbog vas, koji su se smrzli na peronu. Počnite raditi svoj posao ili istupite sa svojih funkcija i prepustite sposobnima da barem nešto dovedu u red.
Post scriptum
Ako vas koji dijelovi ovog teksta podsjećaju na nešto, ne brinite, nije deja vu. Riječ je o tome da sam neke fraze posudio iz remekdjela Samuela Becketa, U očekivanju Godota. Riječ je o mojoj najdražoj knjizi koja se bavi apsurdom, apsurdom koji je još jednom isplivao na površinu u Hrvatskoj. Najžalosnije od svega ovoga što više nisam ni razočaran, ni iznenađen. Kašnjenje ovog vlaka, pusta obećanja koja slušam otkako sam bio dijete da će u Koprivnicu doći autocesta.
Rekao bi Becket “…Prestanite me već jednom gnjaviti s tim svojim vremenom! To je besmisleno! Kada? Kada? Jednoga dana, to vam nije dosta? Jednoga dana, sličnog ostalim danima, on je onijemio, jednog sam dana ja oslijepio, jednog ćemo dana oglušiti, jednog smo se dana rodili, jednog ćemo dana umrijeti, istoga dana, istog trenutka, to vam nije dosta? (Smirenije.): One rađaju raskrečene nad grobom, dan zasja jedan trenutak, i onda je opet noć…” i bio je u pravu. Jednog dana ćemo sve imati, jednog dana ću se voziti vlakom. Jednog dana ću vidjeti autocestu u Koprivnici. Jednog dana….
