Grad Đurđevac već se godinama posebno ističe u inkluziji najranjivijih skupina društva, među kojima su i osobe treće životne dobi, za koje nudi od doma za starije vrijednog više od šest milijuna eura, koji se trenutno gradi, pa sve do programa gerontodomaćica.
Nakon umirovljenja preselili u Đurđevac
Posjetili smo dom bake Nikice Ćipić Kružić, rođene Bjelovarčanke, koja je u svojim umirovljeničkim danima došla u Đurđevac nakon što je cijeli život radila u Zagrebu. Iz Đurđevca je bio njen pokojni muž Ivica, tako da su se nakon umirovljenja vratili u Đurđevac. Iako ima stan u Zagrebu, govori kako Đurđevac ne bi mijenjala ni za što na svijetu.
– Prije 14 mjeseci ostala sam bez svog muža. Cijeli život sam radila u državnoj upravi. Imam sina u Zagrebu koji tamo živi sa snajom te unuka s Downovim sindromom i unučicu kojoj je Bog dao sve ono što njemu nije – govori baka Nikica.
Dodaje kako su pokojni muž bio je rođeni Đurđevčanin.
– Jako volim Đurđevac. Imam dobre susjede, svi imaju ključeve od moje kućice. Svakodnevno paze na mene i ja pazim na njih. Imam i svoju gerontodomaćicu, moju prijateljicu Davorku. Presretna sam, sam mi ju je Bog poslao. Jedno vrijeme sam dobila drugu gerontodomaćicu, no šutjela sam da ju ne povrijedim. Nije to bila moja Davorka. Čovjek dok se na nešto navikne, onda je jako teško dok bez toga ostane. Svi mi imamo svojih kvaliteta, ali Davorka je moje zlato. Ona mi već pet godina dolazi, uz tu jednu godinu iznimke – pojašnjava.
“Davorka mi daje sigurnost koja mi puno znači”
Baka Nikica ističe kako joj Davorka joj i radi sve ono što ona ne može sama.
– Sve ostalo joj ne dozvolim. Recimo, Davorka mi donese drva. Pukla mi je bedrena kost, kuk mi je pukao i imala sam pet infarkta. Radim svašta, pazim da ne padnem, no neke stvari ne mogu. Ona je jako pedantna, ja ju jako volim i cijenim. Važno mi je i to što mi dođe pomoći, no isto tako mi jako znači to što dođe i što se mi malo porazgovaramo. Ja nemam čistačicu ili kućnu pomoćnicu, već imam prijateljicu koja mi pomaže. Imam sigurnost s njom koja mi jako puno znači. Volim što ne pričamo o drugima i što mi govori kada je bolesna ili kad su joj djeca bolesna pa ju onda zamolim da ne dođe. Jer, na moje sve bolesti i prehlada bi mogla biti jako ozbiljna – pojasnila je.
Kao najveći nedostatak projekta gerontodomaćica općenito ističe to što on malo ide pa ne ide.
– To me jako smeta i to je jedna jako grda stvar. Kada dođe ta praznina onda se mi stari ljudi splašimo. Neka se Država odluči imamo li ih ili nemamo jer je to šok za starog čovjeka. Ne osjećam se grozno samo ja, već svi ostali korisnici – zaključila je baka Nikica.
“Sve radimo uz šalu”
Davorka Cahunek iz Đurđevca, koja redovito obilazi baku Nikicu, kao gerontodomaćica radi već pet godina.
– Volim ovaj posao jer imam super korisnike. Nitko me ne doživljava kao čistačicu ili kućnu pomoćnicu već kao prijateljicu. Jako se volim razgovarati i šaliti, ne znam živjeti ozbiljno. To moji korisnici znaju i jako im je drago kad dođem kod njih. Uvijek se šalimo, kroz šalu napravimo što moramo – pojasnila je.
Dodaje kako uskaču jedni drugima te kako su uvijek u dogovoru.
– Ako kojim slučajem kasnim, uvijek obavijestim korisnike jer znam da se oni brinu za mene. Imam iste korisnike kao i prvog dana kada sam počela raditi, osim onih koji su nažalost umrli ili su morali u dom. Od samog početka sa svim se korisnicima slažem i svi žele samo mene – ističe.
Dodaje kako trenutno obilazi šest korisnika, jer je nedavno jednu baku smjestila u dom.
“Prije nego što sam počela raditi bilo me strah, no on je brzo nestao”
– U samim počecima znala sam imati i po 12 korisnika. Dva puta tjedno dolazim po nekih dva sata. Sve ovisi o tome koliko ima posla i koliko razgovaramo – kaže nam.
Na samom početku, kada je počela raditi, priznaje kako ju je bilo malo strah.
– Stari ljudi ponekad znaju biti malo teški, kao i mala djeca. Već kod drugog, trećeg dolaska smo se naučili jedni na druge te su stekli povjerenje u mene i ja u njih. Danas smo već kao obitelj te se već s vrata počnemo šaliti. Njima je potrebno da sve radimo vedro, od pospremanja kuće do nošenja drva, odlazaka u dućan, plaćanja računa. Ništa to nije teško, niti moji korisnici inzistiraju na nekim poslovima koje ja ne bih trebala raditi, kao što je piljenje drva – pojašnjava te zaključuje kako joj posao dođe kao odmor.
Jedini u Hrvatskoj osnovali udrugu
Marijana Mišurin, potpredsjednica Udruge gerontodomaćica Susret, kazala je kako je u projektu gerontodomaćica ključno posložiti ljude, odnosno da su gerontodomaće i njihovi korisnici kompatibilni.
– U projektu Pomoć u kući sudjelujemo od 2006. godine. Tada je to išlo preko kluba Mariška, kada su još sva tri grada naše županije bili uključeni. Tada se još jako malo znalo za ovaj posao, a ja sam se zaljubila od prvog dana. Kako su projekti dolazili i odlazili, tako sam uvijek bila tu. Prilikom prekida između dva projekta, ostajala sam sa svojim korisnicima u kontaktu. Uvijek sam osluškivala kada će novi projekt započeti. Bila sam i mlađa i mogla sam si i drugi posao naći, ali nisam htjela, jer sam se ovdje našla i ovaj me posao ispunjava – pojašnjava Mišulin.
Dodaje kako je trenutno i kordinatorica, istaknuvši kako trenutno na području grada Đurđevca djeluje 31 gerontodomaćica koje brinu za otprilike 250 korisnika. Među gerontodomaćicama u Hrvatskoj one jedine imaju i udrugu.
– Udruga je osnovana prije skoro tri godine. Čine ju gerontodomaćice koje su zaposlene ili koje su bile zaposlene te tek par pridruženih članica. Broj se mijenja, no uvijek je oko 30-ak članica – pojašnjava.
Sve članice su s područje grada Đurđevca u kojeg spadaju i prigradska naselja.
Cilj Udruge je zadržati gerontodomaćice na jednom mjestu
– Koliko znam, mi smo jedina udruga gerontodomaćica u Hrvatskoj. Svega toga ne bi bilo da nije bilo Grada Đurđevca. Cilj udruge je bio da gerontodomaćice ostanu na jednom mjestu kada su prekidi između projekata jer je velika većina žena, nakon što su završili projekti, čekala nove da se zaposle i da opet rade ovaj posao – kazala je Mišulin.
Dodaje kako su većina članica i nakon projekta ostale sa svojim korisnicima u kontaktu te im na volonterskoj bazi uskakale i pomagale.
– Najviše gerontodomaćice vrijeđa kad im se kaže da su čistačice. Čast svim zanimanjima, ali one to nikako nisu, već su puno više od toga. Jer osim što čisti, ona je i njegovateljica, psiholog te još mnogo toga – zaključila je.
