Običaji, glazba, ali i mentalitet ljudi prilično je drukčiji nego u prošla vremena. Govori nam to Katarina Markić, 91-godišnja Podravka koja pršti energijom i željom za život kakvu rijetki posjeduju. Već na prvu rečenicu kad progovorite s bakom Katarinom, osjetite pozitivnu energiju. Ističe kako su danas ljudi otuđeni jedni od drugih, ljubomorni i jalni. Ističe da su ljudi prije pomagali jedni drugima, sve zajedno radili i uz rad uvijek je bilo i pjesme.
– Cijeli život sam mnogo radila. Imali smo dosta zemlje i stoke. Trebalo je brinuti o tome. Posebno je bilo naporno kad je muž otišao u vojsku, a koja se tada služila tri godine. Ostala sam sama sa svekrvom i svekrom koji su tada bili već stariji pa je mnogo toga bilo na meni. No kroz cijeli život kako me pratio rad, tako me pratila i pjesma – naglasila je baka.
Počela pjevati i svirati uz brata
Pjesmu je zavoljela od malih nogu, a ista ljubav i žar su ostali sve do danas. Počela je svirati s 12 godina kad su k njenom bratu dolazili prijatelji i bratići kako bi svirali i pjevali.
– Nije bilo zabava, već smo kod kuće i ispred pjevali i svirali. Jedan dan smo bili kod nas, drugi dan kod susjeda, treći dan kod nekog trećeg i tako u krug. Brat mi je dao malu tamburicu i ja sam s njima pjevala i svirala. Sva djeca su tada radila, tako i ja pa smo znali cijeli dan raditi na polju, sve uz pjesmu. Kad bismo došli doma i kad smo nahranili, onda bi se skupili ispred kuća i družili uz pjesmu – govori Kata.
Pojašnjava da je život tada bio neusporedivo teži, no paradoksalno ljudi su istovremeno bili puno sretniji i veseliji te opušteniji nego što su danas.
– Gledam svoje ukućane, oni gotovo nikad ne zapjevaju. Koliko im puta znam reći da pjevaju, no sram ih je i ne vole to. Mladi danas često znaju govoriti kako im je teško, kako su umorni, često su nervozni i napeti. Viču “zabave, zabave”, a kad odu na zabavu onda ne pjevaju – ističe vremešna, ali agilna baka Kata.
Ljudi su danas puno nesretniji i otuđeniji
– Danas se ljudi zatvaraju u kuće, ali i u sebe. Nisu više tako otvoreni, kao što smo to mi bili kad sam bila mlada. Koliko puta sam s kolegicama štihala gorice. Naše, ali i njihove. Znalo nas je biti i po desetoro, polako smo radile, družile se i pjevale. Takvog zajedništva već jako dugo nema tu u našim krajevima – prisjeća se mladih dana.
Pjevalo se tada, priča nam baka Katarina, tradicionalne podravske pjesme. Na pitanje koja joj je najdraža pjesma, govori da se brojnih ne može ni sjetiti. No od onih koje se sjetila istaknula je “Oj livado, rosna travo”, “Na brijegu kuća mala”, “Podravino moja mila”…
– Baš sam si razmišljala prije nego što ste došli, Bože moj kam je to otišlo pa ne mogu se sjetiti svih tih pjesama što smo nekad pjevali. Dođu one meni, no kad ih se želim sjetiti, baš mi i ne ide, godine su to već i ne služi mozak kao što je nekad služio. Ne slušaju me baš više ni prsti pa više ne mogu svirati kao što sam nekad svirala – pojašnjava.
Zdravlje je dobro, ali…
Dodaje kako joj ju zdravlje služi, no prije nekoliko mjeseci joj je pukla bedrena kost kada je išla u vinograd koji joj je nedaleko kuće, kako bi ubrala pokoji grozd.
– Na svu sreću, bila je susjeda koju sam dozvala i koja mi je pozvala pomoć. Odmah su me operirali i još se oporavljam. Hodam polako s hodalicom, pa ju nekad i zaboravim jer mogu i bez nje, ona mi je samo kao sigurnost da ponovno ne padnem – govori.
Pojašnjava kako je cijeli život provela u radu i da je tako naučila, te kako ju sada muči to što ne može pomoći i raditi kao što je nekad mogla. Vjeruje kako će već na proljeće ojačati kako bi mogla malo izaći van.
Na pitanje što misli o novoj glazbi, govori kako ju ne razumije.
– Volim slušati radio. Znaju pustiti lijepe pjesme pa volim i zapjevati. Zapjevam one koje znam, ali ove nove uopće ne želim slušati. Ti sam beče i cvile i ne znaju ni jednu riječ reći. To nije pjesma, znam im kazati pa zašto ne pjevaju naše pjesme. Mladi danas ne znaju i ne žele pjevati. Ako i pjevaju, onda ih ja ne razumijem – navodi.
Pjevat će dok god bude mogla
– Mene neće biti još dugo ovdje, kako će izgledati svijet ne znam. Danas smo okruženi velikom mržnjom i zavisti. Svatko svakoga gleda ispod oka. Samo se gleda svoj posao, nema te sloge među susjedima, prijateljima, rodbinom – kazala je.
Iako ne zna kako će izgledati svijet u budućnosti, baka Katarina, zna kako će nastaviti pjevati i veseliti se sve do god bude mogla.
