U prvom razredu nitko nije ništa primijetio, vjerojatno zbog manjeg opsega gradiva kad su svi još zaigrani, dok su se problemi počeli pokazivati na početku drugog.
Odrasli i djeca s poremećajem hiperaktivnosti i deficita pažnje odnosno poremećajem pozornosti s hiperaktivnošću (engleski Attention Deficit and Hyperactivity Disorder), skraćeno i kolokvijalno zvanim ADHD, nalaze se među nama.
Djeca s ADHD-om usputnom promatraču na prvi pogled djeluju tek živahnije i zaigranije, no ono što se iza toga krije, pod okriljem doma postaje pravom noćnom morom za njihove roditelje.
Nekoliko majki i očeva, kod čije djece je utvrđen ovaj poremećaj, bilo je spremno podijeliti svoja iskustva, a njihove se priče gotovo poklapaju. Sreća je, kažu, što se na ovaj poremećaj u manjim sredinama još uvijek ne gleda kao na nešto zbog čega bi ih društvo isključilo, no sama djeca zbog dijagnoze ipak trpe određenu isključivost, poglavito u školskim razredima.
Među roditeljima koji su podijelili svoje iskustvo je i Maja Ostriž sa svojim sinom Tristanom, kod kojeg su utvrđeni ADHD i disleksija.
– Poremećaj se manifestira prvenstveno kroz manjak koncentracije. Naime, dijete ne može desetak minuta mirno sjediti za stolom, jer mu u međuvremenu nešto drugo u potpunosti odvuče pažnju. Tako nam pisanje zadaće, za što bi inače bilo potrebno petnaestak minuta, traje oko sat i pol. Jednostavno se često “izgubi” i zagleda u nešto drugo, kao da mu je sve važnije od onoga što treba u tom trenutku napraviti – rekla nam je Tristanova majka.
Dodala je da se kao roditelj s ovim problemom, za koji treba puno živaca, volje i snage, teško nosi. Dijete, kaže, ponekad ne uspije otići u susjednu prostoriju po nešto, bez da mu putem “petnaest stvari” ne odvuče pažnju, pa na kraju zaboravi i po što je krenuo.
Kod Tristana, učenika trećeg razreda osnovne škole, poremećaj je utvrđen u drugom razredu osnovne škole.
– U prvom nitko nije ništa primijetio, vjerojatno zbog manjeg opsega gradiva kad su svi još zaigrani, dok su se problemi počeli pokazivati na početku drugog razreda. Kako je nastavni program postajao opsežniji i ozbiljniji, Tristan je sve teže pratio nastavu, pa sam u suradnji s učiteljicom shvatila da nešto nije u redu.
Na žalost Tristana druga djeca zbog ADHA-a i disleksije danas u školi izbjegavaju i uglavnom se ne žele s njim družiti.
Dječak, koji je bio uz majku, potvrdio nam je da mu ta izoliranost u školi jako teško pada.
Stručnjaci upozoravaju da se ovom poremećaju treba pristupiti vrlo ozbiljno i multidisciplinarno te kako ga ne treba miješati s pretjeranom zaigranošću, uobičajenom kod aktivnijih predškolaraca.
Poručuju da dijete mlađe od sedam godina, u razdoblju od šest mjeseci, u nekoliko različitih okruženja kao što su vrtić i vlastiti dom, moraju manifestirati simptome nepažnje poput teškoća s održavanjem pažnje, organiziranjem aktivnosti, nepraćenja uputa, gubljenja stvari i izbjegavanja zadataka. Ovome treba pridodati i simptome hiperaktivnosti poput impulzivnosti.
